SRBIJA 19.9.1991.: cvijeće pred tenkovima JNA na Vukovar. Grad heroja nije zaboravio

Na današnji dan 1991. iz Beograda su krenuli tenkovi Prve gardijske oklopne divizije JNA prema Vukovaru. Tisuće Beograđana bacale su cvijeće pred oklopna vozila. Govorile su o obrani. Išli su na hrvatski grad. Vukovar ih je dočekao otporom koji je razbio mit o nezaustavljivoj sili. Opsada je trajala 87 dana. Grad je pao 18. studenoga. Potom Ovčara. Potom egzodus. Potom sjećanje koje se ne smije ispirati.

Narod.hr i HRT danas ponovno podsjećaju na taj prizor. Nije folklor. To je dokaz da je agresija krenula iz Srbije, uz oduševljenje dijela Beograda, a ne kao građanski sukob bez adrese. Hrvatski branitelji to znaju. Dio beogradskih elita i danas pokušava preimenovati zločin u mit.

Cvijeće pred tenkovima, junaštvo pred Vukovarom

Prva gardijska, elitna Titova divizija, krenula je 19. rujna 1991. prema gradu koji je već bio pod udarom. Bitka za Vukovar formalno je tinjala od kraja kolovoza. Tenkovi iz Beograda označili su eskalaciju. Snimke bacanja cvijeća ostale su u kolektivnom pamćenju Hrvatske: oduševljenje na ulazu u rat, ruševine na izlazu.

Branitelji Vukovara, malobrojni i slabo naoružani, uspjeli su razbiti jednu od najelitnijih oklopnih postrojbi Europe toga vremena. Prvi tenkovi koji su ušli u grad nisu donijeli brz trijumf. Donijeli su otpor. Plan brzog osvajanja Slavonije i puta prema Zagrebu zapao je u Vukovaru. Upravo zato je Vukovar postao simbol cijele Domovine.

87 dana i Ovčara

Nakon tromjesečnog granatiranja grad je bio razrušen. Oko 85 posto građevina uništeno. Nakon pada uslijedili su ratni zločini. S Ovčare je odvedeno i ubijeno više od 200 ljudi, većinom iz vukovarske bolnice. To nije kolateralna šteta. To je zločin. Vukovar je vraćen Hrvatskoj mirnom reintegracijom 1998. Demografija grada heroja još nije zacijelila.

Dok Srbija i danas često bježi od riječi agresija, hrvatsko sjećanje mora ostati precizno. Nisu svi krivi. Krivi su agresor, politički huškači i oni koji su cvijećem ispraćali tenkove na susjedni narod. Antiratni glasovi u Beogradu postojali su. Bili su rijetkost. To ne briše odgovornost većine koja je slavila polazak oklopnih kolona.

Zašto ova obljetnica boli i 2026.

Jer se isti obrasci vraćaju u novom ruhu: glorifikacija ratnih zločinaca, relativizacija Vukovara, napadi na hrvatsko sjećanje u regiji i u dijelu domaće ljevice. Kad netko u Beogradu ili Banjoj Luci diže kult Mladića, a u Zagrebu netko traži mekši jezik o Domovinskom ratu, Vukovar opet postaje mjera. Ili stojiš uz žrtve, ili stojiš uz maglu.

Možemo i srodne ekoozne struje često guraju priču u kojoj hrvatski obrambeni rat postaje složena priča bez agresora. Narodni Reporteri odbijaju tu maglu. 19. rujna 1991. ima adresu: Beograd, tenkovi, cvijeće, Vukovar. Tko to briše, ne radi mir. Radi zaborav. Mir bez istine samo je predah do sljedeće laži.

Što Hrvatska duguje gradu heroju

Ne samo komemoraciju u studenome. Duguje gospodarsku i demografsku obnovu, jasno ime agresoru u udžbenicima i vanjskoj politici, i odbijanje da se sjećanje trguje za jeftine diplomatske poene. Vukovar je bio peti najveći grad i najveća hrvatska luka na Dunavu. Danas je broj stanovnika prepolovljen. Političari ga spominju kad treba vijenac. Rjeđe kad treba ulaganje.

Na današnji dan Hrvatska ne slavi cvijeće. Pamti ga. Pamti i one koji su pred tenkovima stali. Bez njih ne bi bilo ni države u kojoj netko danas smije relativizirati Vukovar. Sjećanje nije mržnja. Sjećanje je obrana istine. Dok SRBIJA i njezini nasljednici relativiziraju, Hrvatska mora imenovati agresiju njezinim imenom.

Učenici u Hrvatskoj moraju znati ovaj datum bez stida. Ne kao mržnju prema narodu, nego kao lekciju o agresiji, otporu i cijeni slobode. Kad tenkovi krenu uz cvijeće, mir je već izdan. Vukovar je platio tu lekciju krvlju. Zadatak živih je da je ne zamijene floskulom o jednakoj krivnji svih strana.

Izvori: narod.hr, HRT / Glas Hrvatske, Index.hr (arhiv obljetnice).