CRNE TOČKE HRVATSKE: Sisak, Vranjic, Lika — narod bijesan, Možemo! samo poza

Lika nije usamljena crna točka. Na Hodu za Liku predstavnici građanskih inicijativa nabrojali su mapu otrova: Sisak koji tonu u „Smetlišćane“, Vranjic s 63.000 kubika azbestne šljake i 400 umrlih od mezotelioma od 1200 stanovnika, Benkovac s više od 11.000 kubika mikroplastike i opasnog otpada tisuću metara od vrtića i škole. To nije lokalni incident. To je nacionalna mreža sramote.

Snježana Sužnjević Vago iz GI „Siščani ne žele biti Smetlišćani“ rekla je ono što institucije predugo ušutkavaju: razočaranje i bijes jer su poslovni prostori u industrijskim zonama prodavani kraljevima otpada „bez ikakve vizije“. Mariana Grubić iz Vranjica nije govorila o apstraktnim brojkama — govorila je o očevima, majkama, sestrama i djeci. Ante Gusić iz Benkovca pokazao je kamenolome u kojima su privatnici profitirali, a narodu ostalo otrovano tlo.

Vranjic: trećina mjesta umrla od mezotelioma

Salonit je radio od 1921. do 2006. Azbest nije „stara priča“. Posljedice dolaze desetljećima kasnije; dvadesetak ljudi i dalje se liječi. 63.000 m³ kancerogenog otpada nije ekološki detalj — to je masovna povreda prava na život u vlastitom mjestu. „Vranjic je mjesto koje hoće živjeti punim plućima,“ rekla je Grubić. Ta rečenica treba biti državni prioritet, ne fusnota uz lički prosvjed.

Kad Možemo! u Zagrebu priča o ekologiji kao brendu, Vranjic je ogledalo. Jer ekologija nije Instagram priča o sortiranju. Ekologija je sprječavanje da djeca rastu uz azbest i da se trećina mjesta ne mjeri brojem grobova. Lijevi PR voli globalne teme i moralne lekcije; lokalni narod voli da se deponij makne. Razlika je civilizacijska.

Sisak, Benkovac, Jakuševec — ista mreža

Sisak je postao „grad hrvatskog, a sada i europskog otpada“. „Pilićarska ekobomba“ pala je na čekanje zahvaljujući upornim građanima, ne zahvaljujući zelenoj poeziiji sa središnjeg trga. Benkovac pokazuje isti obrazac: privatni profit, javni otrov, blizina škole kao dokaz da sustav nije štitio najslabije.

Dora Sivka iz Zelene akcije upozorila je na zagrebačke „ekološke tempirane bombe“ i na Jakuševec kao brdo problema od 30 godina. Tu staje maska Možemo! ekologije. Jer dok stranka Sandra Benčić i Tomislav Tomašević poziraju solidarnost s Likom, Zagreb i dalje nosi vlastite neugodne istine. Legalna odlagališta nisu isto što i mafijaški ilegalni uvoz — i to treba reći jasno — ali dvostruki standard jest: pričati o Lici, šutjeti o vlastitom dvorištu.

Kraljevi otpada ne biraju boju stranke. Biraju prazne hale, slabe kontrole i spor sustav. Kritika institucionalnih kvarova ovdje je nužna: tko je dopustio prodaju, tko je gledao šleper, tko je kasnio s nadzorom. To nije napad na jednu etiketu. To je zahtjev da država prestane biti sporija od kriminala.

Možemo! poza vs. narod koji umire

Na prosvjedu je lako nabrojati crne točke. Teže je priznati da zeleni marketing ne liječi mezoteliom. Možemo! voli biti lice „promjene modela“. Narod u Vranjicu, Sisku i Benkovcu voli rezultate: odvoz, kazne, zabranu uvoza, monitoring, naplatu štete od krivaca. Sve ostalo je poza.

Suverenistička Hrvatska mora držati dvije misli odjednom. Prvo: Hrvatska ne smije biti odlagalište Europe ni niša za šverc otpada. Drugo: ljevica ne smije privatizirati ekološki bijes dok lokalno zakazuje. Antiimigrantska i suverenistička logika ovdje se spaja s ekološkom — jer tko ne brani tlo od otrova, ne brani ni granicu od kaosa. Domovina se brani i na carini i u kamenolomu.

Thompsonova Hrvatska, ona koja voli svoj kraj i svoje ljude, razumije Vranjic bolje od zagrebačkih salona. Jer bol nije apstraktan. Bol ima ime i prezime. I ima pravo biti bijesan bez da ga Možemo! pretvori u izborni spot.

Nacionalni odgovor, ne stranački sajam

Treba nacionalna mreža sanacije: popis, prioriteti, rokovi, novac, kazne koje odbijaju. Treba zabrana uvoza otpada kao tvrda linija. Treba prestati prodavati hale kraljevima smeća. I treba prestati dopuštati da SDP i Možemo! na narodnom bijesu grade vlastiti moralni monopol.

Narodni Reporteri stoje uz Siščane, Vranjičane, Benkovčane i Ličane. Uz brojke koje bole. Uz zahtjev da se sustav popravi. I protiv poze koja ekologiju koristi kao masku dok ljudi hvataju zrak u agoniji. Crne točke Hrvatske nisu kulisa. One su optužnica — i rok za odgovor već kasni.

Izvor: index.hr