Večeras u Arterariju premijera YIHR-a o Petrovačkoj cesti: a gdje su 402 ubijene hrvatske djece?

U zagrebačkom Arterariju večeras, u petak 18. rujna 2026. u 19:30, premijerno ide predstava „U našem vrtu samo trava nije pokošena“. Režija Roman Nikolić, dramaturgija Dorotea Šušak, predsjednica Upravnog odbora Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR). Produkcija je uz potporu Grada Zagreba. Reprize su 19. i 20. rujna u isto vrijeme. Autori kao polazište ističu civilna stradanja na Petrovačkoj cesti u kolovozu 1995., posebno sudbinu djece Rajić. Dio hrvatske javnosti i ove večeri postavlja isto pitanje: gdje je predstava o 402 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu?

Portal narod.hr sažeo je najavu i reakcije. YIHR je mreža koja u javnosti često relativizira srpsku agresiju, „Oluju“ pakira u zločinački okvir i briše razliku između žrtve i agresora. Kad takva udruga, uz novac i prostor Grada Zagreba kojim upravlja Možemo, bira upravo Petrovačku cestu kao scensku temu, riječ je o političkom odabiru sjećanja. To nije neutralna umjetnost.

Što publika večeras treba znati

Nikolić i Šušak tvrde da predstava nije sud ni klasična povijesna rekonstrukcija, nego fokus na obitelj i život nakon tragedije. Kontekst je tvrđi. Petrovačka cesta nije u Hrvatskoj, nego u BiH. Tema se bira tako da se Hrvatska u očima mlađe publike ponovno stavlja u ulogu krivca za stradalu djecu 1990-ih, dok se sustavna srpska agresija, logori, Vukovar, Škabrnja i stotine hrvatskih dječjih žrtava ostavljaju izvan programa. Ubojstvo svakog djeteta zločin je. Relativizacija počinje kad institucije godinama režaju sjećanje samo u jednom smjeru.

402 hrvatske djece nisu fusnota

U Domovinskom ratu u Hrvatskoj ubijeno je 402 djeteta, a više od 1200 ranjeno. U komentarima na najavu predstave građani pitaju zašto nema predstave o nerođenom djetetu Ružice Markobašić na Ovčari, o mučenoj i ubijenoj Verici Nikšić iz Široke Kule, o Angelu Žiliću ranjenom kao beba u Škabrnji, o zbjegu preko Velebita, o djeci iz Vukovara odvedenoj u logore. Mjera nestaje kad Možemo i srodne mreže kroz kulturne programe financiraju jednu priču, a 402 hrvatske dječje žrtve ostaju bilješka u arhivu.

Petrovačka cesta: Nazor i Hrvatski Ratnik

Udruga Hrvatski Ratnik podsjeća na svjedočenje bivšeg oficira vojske tzv. RSK Miroslava Bjegovića o zrakoplovu s crvenom zvijezdom i oznakama JNA. Povjesničar dr. sc. Ante Nazor istaknuo je da se u koloni nisu nalazili samo civili, nego i vojna vozila i naoružanje Srpske vojske Krajine. Za civilne žrtve prvenstveno su odgovorni oni koji su dopustili da se vojna tehnika povlači zajedno s civilima. Nazor nije isključio ni mogućnost da zrakoplov nije bio hrvatski. Kad Arterarij i YIHR scenski pakiraju događaj bez tog konteksta, publika dobiva emociju bez vojne povijesti.

Grad Zagreb, Možemo i jednosmjerno sjećanje

Potpora Grada Zagreba nije tehnički detalj. To je politički potpis. Dok se iz gradskog proračuna guraju projekti koji Hrvatsku stavljaju u ulogu krivca, predstave o hrvatskoj djeci žrtvama agresije ostaju izvan „progresivnog“ repertoara. Možemo tako sudjeluje u kulturnom inženjeringu sjećanja: jedna kolona, jedan okvir, jedan krivac. Narodni Reporteri ne traže zabranu kazališta. Traže pošten metar. Ako Grad financira bol zbog Petrovačke ceste, neka financira i bol zbog 402 hrvatske djece.

Premijera je večeras u 19:30. Ulaznice nisu jedina cijena. Cijena je i ono što mladi u publici odnesu kući kao „istinu“ o 1995. Hrvatska ima pravo na svoju djecu u sjećanju. 402 imena nisu statistika za fusnotu.

Zašto je večerašnji datum važan

Premijera u petak nije samo kazališni termin. To je trenutak kad se kulturna politika Grada Zagreba vidi uživo: tko dobiva prostor, tko dobiva novac, koja se djeca spominju na pozornici. Reprize vikendom produžuju isti okvir. Dok traje taj ciklus, hrvatska javnost ima pravo tražiti simetriju sjećanja. Bez nje „ljudska prava“ postaju brend za jednosmjernu priču o 1995.

Ulaznice i raspored dostupni su putem uobičajenih kanala, ali političko pitanje ostaje izvan blagajne: tko u Zagrebu odlučuje koje su žrtve „dostojne“ pozornice. Dok Možemo drži kulturne poluge, odgovor će često biti isti. Zato je večerašnja premijera i kulturni i politički događaj. Gledatelj može pljeskati glumcima. Građanin može pitati zašto 402 hrvatske djece nemaju isti scenski tretman.

Izvor: narod.hr; iskazi dr. Ante Nazora; Udruga Hrvatski Ratnik.