Branitelj prijavio ćirilični spomenik kraj Siska: Zoran 1991. ubijen „ustaškom rukom“

Hrvatski branitelj i član Domovinskog pokreta Damir Markuš, bivši pripadnik HOS-a, u petak 18. rujna 2026. predao je prijavu za uklanjanje nadgrobnog spomenika na groblju Blatuša u Sisačko-moslavačkoj županiji. Na spomeniku, ćiriličnim slovima, stoji da je izvjesni Zoran 4. studenoga 1991. ubijen „ustaškom rukom“. Markuš je uz fotografiju spomenika javno poručio da je riječ o obilježju koje vrijeđa vrijednosti Domovinskog rata i veliča agresiju na Republiku Hrvatsku.

Poruka je jasna i nije diplomacija. Domovinski rat nije ustaštvo. Obrana Hrvatske 1991. nije zločinački projekt, nego legitimna borba države koja je napadnuta. Kad se na hrvatskom tlu, na groblju kraj Siska, ćirilicom Hrvatsku proglašava „ustaškom rukom“, riječ nije o privatnoj žalosti. Riječ je o agresorskom narativu koji i tri desetljeća kasnije pokušava preokrenuti uzroke rata.

Što točno piše na spomeniku

Prema fotografiji koju je Markuš objavio i prema izvješću Dnevno.hr, natpis na ćirilici tvrdi da je Zoran 4. studenoga 1991. ubijen od „ustaške ruke“. Datum pada u razdoblje najžešćih borbi za Sisak i okolna naselja, kad je hrvatska država branila svoje gradove od JNA i pobunjenih snaga. Takva formulacija ne opisuje činjenice. Ona politički označava hrvatsku obranu kao ustaški zločin.

Markuš je pozvao građane koji znaju za slična obilježja da mu se jave kako bi ih prijavio institucijama. Nije riječ o prvom takvom potezu. Zakon o uklanjanju spomenika i spomen-obilježja s neprikladnim obilježjima, donesen na inicijativu Domovinskog pokreta, shvatio je ozbiljno i prihvatio terenski dio posla.

Zakon, kazna od 5000 eura i praksa uklanjanja

Prijave se, kako je Markuš objasnio, najčešće rješavaju tako da vlasnici sami uklanjaju sporna obilježja. Alternativa je kazna od pet tisuća eura. To nije cenzura žalovanja. To je zaštita javnog prostora od propagande koja Hrvatsku proglašava zločinačkom silom za rat koji je vođen radi njezine nestanka.

Država ima pravo i dužnost razlikovati spomen na poginule od spomenika koji veliča agresiju. Žalost za mrtvima ne zahtijeva ćirilični natpis koji hrvatsku obranu 1991. proglašava ustaštvom. Tko želi sahraniti svoje, može to učiniti bez političkog napada na Domovinski rat.

Šoškočanin u Borovu Selu i kontekst

Podsjetnik je blizak. U veljači 2026. uklonjen je mauzolej Vukašina Šoškočanina u Borovu Selu, spomen-obilježje koje je Hrvatima desetljećima smetalo i koje je stajalo oko 30 godina. Blatuša kod Siska sada ulazi u isti okvir: javni prostor Republike Hrvatske nije plac za rehabilituiranje agresije.

Sisak i Sisačko-moslavačka županija snose teško naslijeđe Domovinskog rata. Tamo se dobro zna tko je napadao, a tko branio. Zato takvi natpisi nisu „lokalna zanimljivost“, nego provokacija u srcu kraja koji je platio krvlju.

Zašto je ovo važno sada

Svaki put kad se Domovinski rat izjednačava s ustaštvom, otvara se prostor za relativizaciju agresije. To nije akademska rasprava. To je politički projekt koji na hrvatskom tlu želi zadržati jezik neprijatelja. Branitelj koji to prijavi ne radi senzacionalizam. Radi ono što institucije trebaju raditi sustavno: ukloniti neprikladna obilježja i zaštititi dostojanstvo obrane.

Dok god na grobljima stoje ćirilični natpisi koji Hrvatsku zovu ustaškom rukom, poruka je da se 1991. nije dogodila agresija, nego da su Hrvati krivi. Ta laž ne smije ostati uklesana u kamen. Domovinski rat ima jasnu stranu: obrana suvereniteta. Sve ostalo je propaganda.

U praksi to znači jednostavnu stvar: tko na hrvatskom groblju želi politički preimenovati obranu 1991. u ustaštvo, ulazi u sukob sa zakonom koji štiti dostojanstvo Domovinskog rata. Markušova prijava nije usamljeni incident, nego nastavak linije koja je već uklonila mauzolej u Borovu Selu. Blatuša sada pokazuje da se isti obrazac može pojaviti i daleko od istočne Slavonije, u krajevima koji su rat platili vlastitim žrtvama.

Za Sisačko-moslavačku županiju tema nije akademska. Sisak je 1991. bio na crti obrane, a sjećanje na te mjesece nije folklor. Zato ćirilični natpis o „ustaškoj ruci“ na lokalnom groblju ima težinu koja nadilazi jedan kamen. To je pokušaj da se u javnom prostoru zadrži jezik agresora. Institucije imaju alat. Građani imaju pravo prijaviti. Ostaje pitanje brzine: hoće li se spomenik ukloniti prije nego što postane nova točka hodočašća relativizacije.