Obala bez djece: u tri županije dvostruko više starijih od 65 nego djece do 14

U Primorsko-goranskoj, Istarskoj i Šibensko-kninskoj županiji živi dvostruko više starijih od 65 godina nego djece do 14. To nisu „izazovi“. To je demografski sunovrat obale koja se puni radnom imigracijom i prazni hrvatskom djecom. Broj stanovnika može malo porasti. Nacija time ne oživi.

Prema procjeni stanovništva DZS-a za sredinu 2025., koju prenosi Večernji list, Primorsko-goranska ima samo 11,79 posto djece do 14 godina naspram 26,8 posto starijih od 65. Istarska: 12,23 posto djece naspram 25,1 posto starijih. Šibensko-kninska: 12,46 posto djece i čak 28,8 posto starijih — rekorder po udjelu 65+. Tri jadranske županije. Jedna poruka: obala stari brže nego što politika smije priznati.

Hrvatska u brojkama — ne u floskulama

Sredinom 2025. Hrvatska je imala 3.874.993 stanovnika — blagi porast od 8760 u odnosu na 2024. Prosječna dob: 44,7 godina. Djece 0–14: 529.243 (13,65 posto). Starijih 65+: 910.676 (23,5 posto). To je lošije od prosjeka EU. Porast stanovnika u nekim županijama — uključujući i ove tri — ništa ne znači ako pada udio djece, a raste udio umirovljenika. Statistika ne laže: uvoz radnika diže brojač, ne rađa Hrvate.

Geograf Ivo Nejašmić još 2014. u članku „Kamo ide Hrvatska?“ upozoravao je da zemlja može postati drugi dom europskih umirovljenika i da se do 2031. može vratiti na broj stanovnika iz 1928. Prognozirao je tisuće razreda manje u osnovnim i srednjim školama. Stvarnost, piše Večernji, pokazala se lošijom od tadašnjih „crnih“ prognoza. Tko je tada vikao da je panika, danas neka prođe školskim hodnikom u Šibeniku i prebroji djecu.

Uvoz rada ≠ demografska obnova

Službena mantra godinama glasi: trebamo radnike, turizam ne može bez njih, građevina ne može bez njih, starački domovi ne mogu bez njih. Djelomično točno kao opis tržišta rada. Potpuno lažno kao odgovor na demografiju. Strani radnik može napuniti šalter, kuhinju i skelu. Ne može napuniti matičnu knjigu rođenih hrvatskom djecom koja će za 20 godina govoriti hrvatski, služiti vojsku i birati na izborima kao narod — a ne kao prolazna radna snaga.

Obala bez djece postaje sezonsko skladište: ljeti puno, zimi prazno, cijele godine sve starije. Apartmani rastu. Vrtići se zatvaraju ili se pune djecom čiji roditelji nisu došli da bi ostali Hrvatima, nego da bi radili dok traje ugovor. To nije „multikulturalno bogatstvo“. To je zamjena naroda brojkama za Excel tablice ministarstava.

Veza s oglasima i politikom uvoza

Hrvatska javnost već vidi oglase koji traže radnike po nacionalnosti i spolu — uključujući afere oko diskriminatornih natječaja za stranu radnu snagu. To nije izolirani „incident HR-a“. To je simptom modela: uvozi se radna snaga, ignorira se natalitet, a tko upozori da nacija nije hostel, dobije etiketu. Možemo! i SDP taj model vole zamotati u ljudska prava. Suverenistička Hrvatska mora ga zvati pravim imenom: demografska kapitulacija.

Politika koja mjeri uspjeh porastom ukupnog broja stanovnika dok pada udio djece mjeri krivu stvar. To je kao slaviti pun hotel dok se gasi mjesna škola. Turistički prihod nije demografska politika. Radna dozvola nije rodni list.

Što treba reći naglas

Tri jadranske županije s dvostruko više starijih od djece nisu prirodna katastrofa. One su rezultat desetljeća iseljavanja, niskog nataliteta i iluzije da će uvoz radnika „riješiti“ rupu. Neće. Rupa se rješava obiteljskom politikom, stanovanjem za mlade Hrvate, povratom iseljenih i jasnom porukom: Hrvatska nije internat za globalno tržište rada.

Dok udio djece pada ispod 12 posto na obali, svaka priča o „održivom turizmu“ bez demografske obnove obična je reklama. Narod bez djece nema budućnost — ima samo sezonu. A sezona završava u rujnu. Brojke DZS-a ostaju cijele godine.

Škola, vrtić, groblje — mapa koja ne laže

Kad udio djece padne ispod 12 posto, a udio starijih prijeđe četvrtinu, lokalna zajednica mijenja lice: manje bicikala ispred škole, više aparata u Domu zdravlja, više praznih razreda koji se „optimiziraju“ spajanjem. To nije romantika sela. To je računica općinskog proračuna koja ubija budućnost da bi „uštedjela“ danas. Obala koja živi od turizma, a umire od nataliteta, prodaje ljeto i gubi stoljeće.

Uvoz radne snage taj jaz ne zatvara — on ga maskira. U hotelu se čuje više jezika. U matičnom uredu manje hrvatskih rodnih listova. Tko to miješa, miješa gostioničarski promet s demografskom obnovom. Nisu isto. Nikad nisu bili.

Izvor: Večernji list / DZS