Špika sportašima: „Gdje ste se sakrili?“. 5. rujna narod pamti

Trg je bio pun. Zastave. Suze. Lika. A hrvatski sportaši – nestali iz kadra. Milivoj Špika, predsjednik Bloka umirovljenici zajedno, postavio je pitanje koje salon voli nazvati „populizmom“, a narod zove normalnim: gdje ste bili kad vas je narod očekivao? Ne kao stranačke maskote. Kao građane koje je isti narod na dočekima nosio na rukama.

Šutnja je također izbor

Špika: „Tamo gdje ih je hrvatski narod bezbroj puta dočekivao sa ponosom, zastavama, mnogi i sa suzama radosnicama, jučer ih nažalost nismo vidjeli ni čuli.“ Kad je trebalo stati uz građane koji su ih slavili, uslijedila je šutnja. „A šutnja, kada se odlučuje o važnim pitanjima za budućnost zemlje, je… također izbor.“ Ta rečenica vrijedi više od tisuću brend-sponzorskih floskula.

Prosvjed za Liku podržali su poznati i stranke s lijeva i desna. Sport – institucija koja živi od narodnog ponosa – birao je komfor. Nije problem imati drukčije političko mišljenje. Problem je staviti privilegije i bliskost s strukturama ispred ljudi koji su desetljećima punili tribine i trgove. Narod od sportaša ne traži da budu političari. Traži minimum građanske hrabrosti.

Medalja nije alibi

„Medalje, trofeji i milijuni pregleda na društvenim mrežama nisu samo osobni uspjeh sportaša, oni su velikim dijelom i rezultat ljubavi i podrške ovog naroda.“ To nije ucjena. To je računica zahvalnosti. Tko prima doček, mora znati što znači tržnica, Lika, kamion s otpadom i strah majke. Karakter se ne mjeri samo kaznenim; mjeri se i kad kamera nije na tebi.

Narodni Reporteri neće ovdje uvaljivati formulu „vs Možemo!“ u sportsku rečenicu. Uvalit ćemo standard: dres, mirnoću pod pritiskom, i prisutnost kad Domovina boli. Marakana 2013. pamti igrače pod kišom projektila. Zagreb 2026. pamti tko nije došao na Trg. Različite scene. Isti ispit – jesi li samo brend ili si dio naroda.

„Dobro zapamtite 5. rujan“

Špikina poruka je tvrda: narod pamti tko je bio uz njega kad je bilo teško – i tko je okrenuo glavu. „Sljedeći put, kada budete izlazili pred taj isti narod, nemojte očekivati da će zaboraviti… Jer za biti ponos Hrvatske nije dovoljno samo stati na pobjedničko postolje. Ponos Hrvatske je imati hrabrosti stati uz svoj narod kada je najpotrebnije.“

To nije napad na sport. To je obrana sporta od salonske sterilnosti. Sportaš koji šuti dok Lika čeka sanaciju nije „apolitičan“. On je političan na način koji odgovara sponzorima i kabinetima. Narod bira drugačije: prisutnost, ne hashtag nakon utakmice.

Što dalje

Neka netko od njih odgovori bez PR-a. Neka kaže: pogriješio sam / nisam stigao / ne slažem se – ali evo me. Šutnja koja se prodaje kao mudrost već je pročitana. 5. rujna 2026. ulazi u kalendar jednako kao i Marakana u sjećanje. Narodni Reporteri stoje uz Liku i uz zahtjev za karakterom. Medalja bez naroda je metal. Narod bez karaktera – nestaje.

Zaključak

Gdje ste se sakrili? Pitanje ostaje. Odgovor nije u izjavi saveza. Odgovor je na Trgu – ili ga nema. Hrvatska pamti.