Jugoljevica bijesna zbog WC-a kod Končarova spomenika, a za prosinačke žrtve nije bilo ni glasa

Malo što tako brzo pokrene val ogorčenja kao kad se za nešto uhvati politički prikladna žrtva. Najnoviji primjer stiže iz Šibenika. Uoči velikog koncerta Marka Perkovića Thompsona, zakazanog za 4. kolovoza na stadionu Šubićevac, organizator je u obližnjem Spomen-parku Šubićevac postavio kemijske zahode za posjetitelje. Problem je, tvrde kritičari, u lokaciji: nužnici su se našli u blizini betonskih stupova na kojima su 1942. strijeljani komunist Rade Končar i njegovi drugovi.

Što se dogodilo

Prema pisanju medija, mobilni su zahodi postavljeni desetak dana prije koncerta, a njihova blizina spomeniku odmah je izazvala oštre reakcije. Ponajglasniji su bili organizatori Festivala alternative i ljevice Šibenik (FALIŠ), koji su potez opisali kao neprimjeren i kao moguću političku poruku, nespojivu s vrijednostima grada. Iz Grada Šibenika poručili su da za postavljanje zahoda na toj lokaciji nisu dali dopuštenje te su od organizatora, tvrtke Infinite Show, zatražili da ih hitno uklone. Koncert je, podsjetimo, zakazan uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i obljetnice Oluje.

Rade Končar bio je sekretar Komunističke partije Hrvatske, kojeg su u svibnju 1942. u Šibeniku strijeljali talijanski fašisti, a u Jugoslaviji je proglašen narodnim herojem. Za dio ljevice njegov je spomenik svetinja, pa je i reakcija bila sukladna.

A gdje je ta osjetljivost bila prije koga dana?

I tu dolazimo do onoga što priču čini zanimljivijom od pukog spora oko nekoliko plavih kabina. Jer prije samo nekoliko dana, gotovo istovjetni prizor pojavio se u srcu Zagreba: kemijski zahodi, ograđeni barijerom, osvanuli su na Trgu bana Jelačića, na mjestu prosinačkih žrtava. Na tom su trgu 1918. ubijeni hrvatski domobrani i građani koji su prosvjedovali protiv nasilnog utrpavanja Hrvatske u Kraljevinu SHS. Iz redova one iste ljevice koja danas grmi zbog Končara, tada, o zahodima na mjestu pogibije Hrvata, nije se čula gotovo nijedna riječ.

Jedan je komentator uz šibensku priču dobacio: „Zamislite da su ih postavili kod spomenika branitelju." Mogli bismo dodati, zamislite da su ih postavili na mjestu gdje su strijeljani Hrvati koji su htjeli demokratski odlučiti o svojoj državi, jer upravo se to i dogodilo, i tišina je bila zaglušujuća.

Dvostruki aršin sjećanja

Ništa od ovoga ne znači da spomenik Radi Končaru ne zaslužuje dostojanstvo, kao ni bilo koje drugo spomen-mjesto. Naprotiv. Pitanje je zašto je ta osjetljivost tako selektivna, glasna kad je u pitanju komunistički funkcionar, a nijema kad su u pitanju hrvatske žrtve jugoslavenskog nasilja. Sjećanje bi trebalo vrijediti jednako za sve. U hrvatskoj praksi, čini se, i dalje postoje žrtve prvog i žrtve drugog reda, ovisno o tome kome se politički isplati zbog njih dići glas.

Činjenice o šibenskom slučaju prenose se prema pisanju hrvatskih medija (Telegram, Index, tportal) i priopćenju Grada Šibenika. Usporedba s Trgom bana Jelačića temelji se na fotografiji koja je kružila društvenim mrežama.