Tomaševićeva zelena kazališna predstava: plastika van, bambus unutra, Jakuševac i Resnik ostaju

Grad Zagreb u srijedu, 16. rujna, na 13. sjednici Gradske skupštine donosi odluku kojom se jednokratna plastika izbacuje iz gradskih ureda, ustanova, trgovačkih društava u vlasništvu Grada i s javnih događanja koje Grad organizira. Umjesto čaša, pribora, slamki i vrećica stižu „održive“ alternative: metal, staklo, drvo, papir, biljna vlakna, šećerna trska i bambus. Izgleda kao ekološka pobjeda. Izbliza više nalikuje kazališnoj predstavi za kameru.

Prijedlog dolazi iz uprave Tomislava Tomaševića i Možemo. U obrazloženju stoje ciljevi koje je teško osporiti na papiru: manje plastike, više zelene nabave, usklađenje s pravilima EU. U stvarnosti Zagreb i dalje vuče probleme koje se ne rješavaju bambusovim vilicama. Jakuševac, Resnik i rast administracije za oko 11 milijuna eura ostaju u prvom planu. Plastika se ukida. Sustavni nered ostaje.

Što točno Grad zabranjuje

Dokumentacija je precizna. Proizvodom od plastike smatra se sve što je u cijelosti ili djelomično od plastike, uključujući papir i karton s plastičnim premazom koji se ne može odvojiti bez oštećenja. Pravilo vrijedi za Holding, ZET i ostale gradske strukture. Iznimke postoje zbog zdravlja, sigurnosti ili tehnike, ali samo privremeno i jednokratno.

Gradska tijela moraju zamijeniti spremnike za hranu i piće, pribor, slamke i vrećice višekratnim ili „ekološkim“ alternativama. Pića u povratnoj ambalaži gdje je moguće. Sredstva za čišćenje s „prihvatljivim“ sastojcima i ambalažom za ponovno punjenje. Odvojeno prikupljanje otpada na mjestu nastanka. Sve to zvuči uredno. Pitanje je što se mijenja za građanina koji plaća račune, a vidi kaos na periferiji grada.

Prvomajski grah u Maksimiru više neće ići u plastični tanjurić. To je fotogenično. Manje fotogenično je pitanje tko i kako kontroliše provedbu u stotinama uredskih prostorija, tko plaća zamjenu i koliko će to stajati porezne obveznike dok se paralelno širi administrativni aparat.

Zelena akcija: podbačaj i „politički kukavičluk“

U javnom savjetovanju Ana-Marija Mileusnić i Dora Sivka iz Zelene akcije poručile su da Zagreb ima priliku biti predvodnik zelene tranzicije, ali da je nacrt ozbiljan podbačaj. Po njima Grad samo prepisuje minimalna europska pravila koja je „korporativni lobi“ ionako oslabio. Tražile su hrabriji, progresivniji paket. Zaključak im je bio oštar: nema mjesta političkom kukavičluku.

Grad je djelomično prihvatio samo pojašnjenje pojma „proizvodi od plastike“. Ostalo je odbijeno uz argument provedivosti, nadležnosti i financijskih posljedica. Drugim riječima: Možemo voli zelenu retoriku dok stane na račun i organizaciju. Kad treba ići dalje od forme, administracija ustukne.

Od 35 pristiglih primjedbi čak 27 počelo je istom rečenicom o „povijesnoj prilici“ Zagreba. To nije spontani glas javnosti. To je sinkronizirani pritisak mreže koja traži još više ideološke politike pod maskom ekologije. Grad je i uz taj pritisak ostao na minimalizmu. Ispalo je da su i vlast i njezini najglasniji kritičari u istom kazalištu: jedni glume hrabrost, drugi glume nezadovoljstvo, a problem otpada i infrastrukture ostaje izvan scene.

Validžić i „genocid“ zbog bambusa

Šime Validžić iz udruge Prijatelji životinja otišao je korak dalje. Bambus i šećerna trska, tvrdi, dolaze iz jugoistočne Azije i Južne Amerike, gdje se zbog poljoprivrede uništavaju prašume i događa „genocid protiv domorodačkih naroda“. Grad se s tim nije složio. I s pravom: ako je svaka zamjena plastike genocid, onda je zeleni rječnik prestao biti politika i postao parodija.

Ta rečenica ipak otkriva nešto važno. Dio ekološke scene više ne mjeri učinak u tonama otpada ili čistoći vode. Mjeri moralnu čistoću materijala i globalne krivnje. Lokalni problem Zagreba pretvara se u svjetsku dramu o prašumama, dok se lokalni građanin pita zašto mu smrdi odlagalište i zašto se lokacijske dozvole za centre poput Resnika pišu u sjeni tužbi.

Kazalište umjesto hard power ekologije

Prava ekologija u velikom gradu nije simbolika na sjednici. To je tvrda infrastruktura: odvoz, sanacija, kontrola ilegalnih tokova otpada, kapaciteti, rokove i odgovornost. Zagreb pod Možemo već mjesecima živi u sjeni afera i sporova oko otpada i velikih projekata. U tom kontekstu zabrana plastične čaše djeluje kao jeftina zamjena za teške odluke.

Rebalans koji povećava administraciju za milijune eura i zelena zabrana plastike mogu stajati u istom tjednu. Poruka biraču je jasna: vlast troši energiju na simboliku koju lako objaviti na društvenim mrežama, a teže na rezultate koje se mjere u četvrtima, ne u priopćenjima. Bambusova vilica neće sanirati Jakuševac. Šećerna trska neće riješiti Resnik. Povratna boca neće smanjiti birokraciju.

Hrvatska i Zagreb trebaju ozbiljan odnos prema okolišu: manje plastike gdje ima smisla, strožu kontrolu otpada, sankcije za ilegalno odlaganje i infrastrukturu koja radi. Ne trebaju moralne lekcije koje se raspadnu čim netko spomene trošak ili provedbu. Ako Možemo želi biti zelen, neka pokaže brojke na terenu, ne samo popis zabranjenih predmeta za uredski čaj.

Dok Skupština glasa o plastici, građani će i dalje gledati stvarne probleme grada. Odluka može biti korisna kao mali korak. Kao velika priča o spašavanju planeta iz Gradskog poglavarstva, ona je predstava. I ta predstava traje predugo.