UBIJEN JE DOK JE HRVATSKOJ OSTAVLJAO ISTINU: Gordan Lederer, heroj iza objektiva

Na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice 10. kolovoza 1991. smrtno je ranjen Gordan Lederer, snimatelj Hrvatske televizije čiji su kadrovi postali jedan od najsnažnijih vizualnih zapisa Domovinskog rata. Nije nosio pušku. Njegovo oružje bila je kamera, a njegova zadaća sačuvati istinu o ljudima koji su branili Hrvatsku. Imao je samo 33 godine.

Postoje ljudi čiji se život ne može mjeriti samo godinama koje su proživjeli. Njihov trag ostaje u djelima, u ljudima kojih su se dotaknuli i u istini koju su sačuvali za buduće naraštaje. Gordan Lederer pripada upravo takvim ljudima.

Kada je 1991. Hrvatska prolazila kroz prve mjesece otvorene velikosrpske agresije, Lederer nije ostao u sigurnosti televizijskog studija. S kamerom je odlazio među hrvatske branitelje, u razorena sela i na područja izložena napadima. Snimao je ljude koji su branili svoje domove, ali i strah, razaranja te patnju civila. Zahvaljujući njemu, prizori koje bi rat možda zauvijek progutao ostali su sačuvani.

Dječak iz Zagreba zaljubljen u fotografiju i film

Gordan Lederer rođen je 21. travnja 1958. u Zagrebu. U rodnom je gradu završio osnovnu školu, a potom pohađao X. gimnaziju „Ivan Supek". Od mladosti su ga privlačili fotografija, televizija, film, tehnika, povijest i arheologija.

Završio je školu za fotoreportere Jugoslavenskog instituta za novinarstvo u Beogradu, a nakon povratka u Zagreb upisao je Fakultet strojarstva i brodogradnje. Na trećoj godini odustao je od tog studija jer ga je život snažnije vodio prema filmu i televizijskoj slici. Akademske godine 1983./1984. upisao je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je 1989. završio studij filmskog i televizijskog snimanja.

Još kao student, zajedno s Mojmirom Konićem, režirao je i snimio animirano-eksperimentalni film „Muybridge i comp.". Film je 1986. nagrađen Prvomajskom nagradom Sveučilišta te nagradom za najbolji debitantski film na festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu. Diplomirao je dokumentarnim filmom „Samoća".

Snimatelj koji je birao najopasnija mjesta

Godine 1989. Lederer je prihvatio stalno mjesto snimatelja na Hrvatskoj televiziji, gdje se razvijao ne samo kao snimatelj nego i kao filmski autor. Početkom 1991. radio je kao ratni snimatelj u Iraku, a ubrzo po povratku u domovinu koja je i sama ulazila u rat, s kamerom je krenuo kroz krizna žarišta, od Knina do Vukovara.

U srpnju 1991., nakon snimanja u ratom zahvaćenoj Sloveniji, uputio se na Banovinu. Ondje je snimao uz bok hrvatskim braniteljima, želeći svijetu pokazati istinu o agresiji koja se događala u Hrvatskoj. Kao ratni snimatelj svjesno je birao najopasnija područja, izlažući se smrtnoj opasnosti kako bi kamerom zabilježio srpsku agresiju i junački otpor tada malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih branitelja.

Čukur, 10. kolovoza 1991.

Toga je dana Lederer bio na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice, snimajući hrvatske branitelje u obrani Pounja od neprijateljskih napada. Pogodio ga je snajperski hitac. Poginuo je s navršene 33 godine, s kamerom u rukama, radeći ono što je smatrao svojom dužnošću, svjedočiti istini.

Ostavio je za sobom brojne snimke koje i danas živo govore o prvim danima Domovinskog rata. Njegovi posljednji kadrovi posthumno su ugrađeni u film „Banijska ratna praskozorja", koji je za mnoge ostao jedno od najpotresnijih sjećanja na te dane. Na simboličan način, čovjek koji je cijeli život bilježio tuđe sudbine, kamerom je posvjedočio i vlastitu žrtvu.

Sjećanje koje ne blijedi

Gordan Lederer danas je jedno od imena koja se s poštovanjem spominju kad je riječ o cijeni istine u Domovinskom ratu. Na Čukuru mu je podignuto spomen-obilježje, a svake se godine obljetnica njegove pogibije obilježava, kako u Hrvatskoj Kostajnici tako i u novinarskoj i braniteljskoj zajednici. Njegov lik i djelo podsjetnik su na sve novinare i snimatelje koji su u ratu stradali radeći svoj posao.

Lederer nije ispalio nijedan metak. Njegovo oružje bilo je istina, a njegovo bojište objektiv kamere. U vremenu u kojem se o ratu i danas vode bitke, ovaj put oko sjećanja i tumačenja, njegovi kadrovi stoje kao nijemi, ali nepobitni svjedok onoga što se doista dogodilo. Zato ime Gordana Lederera zaslužuje da ga se pamti, danas i zauvijek.

Tekst je pripremljen na temelju javno dostupnih izvora o životu i pogibiji Gordana Lederera (Hrvatski novinarski zbor, Ministarstvo hrvatskih branitelja, HRT i drugi). Fotografija je ilustrativna.