„Možda nije časno biti suzdržan, ali je ponekad korisno": Ive Ćaleta-Car opet oduševio Facebook analizom migrantske invazije na španjolski grad Ceutu

Ima ljudi čije objave preskočite, i ima onih na kojima zastanete. Ive Ćaleta-Car je ovih drugih. Kad je jučer sjeo i napisao svoj osvrt na migrantski upad na španjolsku Ceutu, u nekoliko sati skupio je hrpu lajkova, komentara i dijeljenja, i to ne zato što je pisao ono što ljudi žele čuti, nego zato što je, kao i obično, spojio točke koje većina nas gleda odvojeno.

Krenuo je od jednostavne, ali neugodne pretpostavke: ono što se dogodilo na Ceuti nije spontani, nesretni val ljudi koji su se slučajno svi u istom trenutku sjetili prijeći granicu. To je, kaže, „superpozicija nekoliko naizgled nepovezanih geopolitičkih faktora" koji su se slagali mjesecima. I onda ih je, jedan po jedan, poredao na stol.

Prvo, Španjolskom vlada ljevica koja je u travnju regularizirala oko milijun migranata koji su ionako već bili u zemlji, a Ćaleta-Car ne skriva sumnju da je iza toga i računica oko novih glasača. Drugo, ta ista Španjolska priznala je Palestinu, otvoreno se posvađala s Izraelom i Amerikom, pa čak krajem ožujka zatvorila zračni prostor američkim avionima u ratu s Iranom. I treće, s druge strane te granice stoji Maroko, koji je čvrsto na izraelskoj strani otkako je 2020. potpisao Abrahamov sporazum. Kao šlag, priložio je i prijevod teksta američkog analitičara Michaela Rubina, bivšeg pentagonskog čovjeka, koji je Maroko još u ožujku bodrio da probudi „duh Zelenog marša" i istjera Španjolce iz Ceute i Melille.

Do sada biste rekli, dobro, zanimljivo, ali daleko od nas. E, tu Ćaleta-Car radi ono po čemu ga se pamti, cijelu tu priču u jednoj rečenici prebaci nama pod prozor. „Gdje je tu Hrvatska i kakve to veze ima s nama?", pita, pa ponudi paralelu od koje mnogima nije svejedno. Što ako se naša vlada i naš predsjednik zapravo uopće ne mrze, nego glume svađu, igraju, kako kaže, „4D šah", i to na istoj strani, po staroj Mačekovoj, „kad se dva brda tuku, mali pod stol"?

Nabraja pa te pusti da sam vučeš zaključak: vlada bi vojnu suradnju s Izraelom, predsjednik neće; vlada bi u Koaliciju voljnih, predsjednik neće; vlada bi pomoć Ukrajini, predsjednik neće. Rezultat? Hrvatska je, kaže onako narodski, „ni tamo ni 'vamo". A onda dometne rečenicu koja je pola njegova potpisa: „Ne kažem da je to tako, ali ne kažem ni da nije. Sami promislite i izvucite zaključak."

Naravno, nije propustio ni malo se pohvaliti, i to s razlogom. Podsjetio je da su ga mnogi znali ismijavati, a da je bio među rijetkima koji su javno, dva mjeseca ranije, rekli da će Izrael i SAD napasti Iran. Poruka je jasna: ono što danas zvuči kao teorija zavjere, ima običaj za koji mjesec osvanuti kao vijest.

Za kraj je posegnuo za Danteom, onom slikom da su najmračniji krugovi pakla čuvani za one koji u vremenima moralne krize odaberu šutnju i neutralnost. „Ja bih rekao da možda nije časno biti suzdržan, ali je ponekad korisno", zaključio je, i upravo ta rečenica, sudeći po komentarima, najviše je pogodila živac. Jer svatko od nas zna barem nekoga tko šuti taman toliko koliko mu se isplati.

Prenosimo javnu objavu Ive Ćalete-Cara s društvenih mreža, uz navođenje autora. Riječ je o njegovu mišljenju i analizi, a dio tvrdnji, osobito o motivima i povezanosti pojedinih poteza, iznosi kao vlastitu tezu, ne kao utvrđenu činjenicu.