70 prijava, nijedan odgovor: studentica razbila mit o „lijenim mladima" i opalila po poslodavcima

Priča koju svi znamo napamet ide ovako: mladi su razmaženi, biraju poslove, neće se prihvatiti težeg rada i najradije bi plaću bez posla. Tu mantru čujete od susjeda, s političkih govornica i iz usta poslodavaca koji „ne mogu naći radnike". A onda se pojavi objava jedne 20-godišnje studentice iz Slavonije koja tu priču raznese u paramparčad.

Ona je, kako piše, poslala više od 70 prijava za studentski posao, i uživo i preko online obrazaca. Prijavila se, kaže, na sve živo, od dućana do berbe šljiva, čišćenja i „prljavih poslova". Bila je spremna raditi i deset sati dnevno. Novac joj je, dodaje, hitno potreban zbog privatne situacije kod kuće. Rezultat svih tih 70 prijava? "Niti jedan odgovor niti poziv nisam dobila." Čak ni odbijenicu.

„Nisam birala. Išla sam od trgovine do trgovine"

"Djevojka, 20 godina, 60 kila, prijavila sam se na SVE ŽIVE poslove i NE, nisam birala", napisala je, unaprijed razoružavajući svakoga tko bi joj htio prišiti etiketu izbirljivosti. Obilazila je trgovine, ostavljala broj telefona i mjesecima prije sezone, javljala se na fizičke poslove. Ni jedan poslodavac, tvrdi, nije se udostojio ni javiti da je odbija.

"Ovo je isključivo apel poslodavcima da prema studentima, makar imalo, dobijemo rispekta. Nismo stoka da nas izignorirate", poručila je. I dodala rečenicu koja bi trebala zapeći svakome tko traži jeftinu studentsku radnu snagu: "Znam da imate puno prijava, ali ako nas smatrate da nismo vrijedni vaših odgovora, onda nemojte ni tražiti studente za rad."

Pa tko tu zapravo ne radi svoj posao?

I tu pukne balon licemjerja. Isti oni koji javno cmizdre da „nema tko raditi" i da su mladi lijeni, u praksi ne mogu odvojiti trideset sekundi da odgovore na prijavu, makar kratkom odbijenicom. Kad dvadesetogodišnjakinja pošalje 70 molbi i ne dobije ni „hvala, javit ćemo se", onda problem očito nije u tome da mladi neće raditi, nego u tome da ih se tretira kao zrak. Nije lijena ona koja šalje sedamdeset životopisa. Lijen je onaj tko na njih ne zna ni odgovoriti, a onda drži predavanja o radnim navikama.

„Što s nama koji smo ostali?"

U njezinoj objavi krije se i šira, tiša drama. "Tik je sezone i razumijem da sam mogla otići, biti odvojena od svojih, raditi 24/7 i donijeti gro novca, ali nije ni sve u tome. Što s nama koji smo ostali u Slavoniji? Mi ne trebamo živjeti?" Iza pitanja stoji cijela jedna Hrvatska koja ne živi na obali i ne može svako ljeto spakirati kofere za sezonu, a koju se onda proziva da je nesnalažljiva.

Poručila je na kraju da će se ona snaći, jer takvi se uvijek snađu. No njezin apel nije o njoj. On je račun ispostavljen svima koji od mladih traže sve, a ne daju im ni obično ljudsko „ne, hvala". Jer ako student ne zaslužuje ni odbijenicu, onda ni poslodavac ne zaslužuje da se čudi zašto mu nitko ne dolazi.

Tekst se temelji na javnoj objavi studentice na hrvatskom Reddit forumu. Riječ je o njezinu osobnom svjedočanstvu; komentar uz njega je uredničko mišljenje portala.