Kosor: Plenković može odahnuti jer nije tražena ostavka — salon „grešku“ vidi u narodnom prosvjedu

Nakon što je Trg bana Jelačića u subotu pokazao more hrvatskih zastava i zahtjev za sanacijom Like, salon je brzo našao svoju utjehu. Jadranka Kosor kaže: organizatori mogu biti zadovoljni, a Andrej Plenković „može odahnuti“ jer s prosvjeda nije zatražena njegova ostavka. Žarko Puhovski detektira „veliku grešku“ prosvjeda. Prijevod za one koji ne govore salon-dijalekt: narod nije odigrao njihovu dramu o rušenju vlasti — pa su razočarani.

To je bitka narativa, ne semantike. Ličani su tražili kamione, monitoring, zabranu uvoza otpada i rokove. Možemo! i SDP htjeli su plakat „dolje HDZ“. Kad narod odbije biti njihova pozornica, analitičari proglašavaju grešku. Narodni Reporteri proglašavaju zdravu pamet. Prosvjed je uspio baš zato što nije bio produžena ruka zagrebačkog panela.

Dostojanstvo koje smeta ideolozima

Kosor hvali „građansku i dostojanstvenu Hrvatsku“ — pa odmah mjeri uspjeh prema tome je li pala vlada. To je stari refleks: ulica vrijedi samo kao oružje, ne kao zahtjev za čistom zemljom. Subota je pokazala drugačiji obrazac. Hitna je intervenirala šest puta, policija nijednom. Svjetske agencije pisale su o desecima tisuća. Hrvatske zastave nisu bile rekvizit Možemo! brenda, nego pečat naroda koji zna tko je i što traži.

Organizatori su mikrofon namjerno držali podalje od stranačkih govora. Zato je poruka ostala čista: sanacija, odgovornost, crne točke, zabrana uvoza. Tko u tome vidi „grešku“, zapravo vidi grešku što se Trg nije pretvorio u mitt demokratskog centra. Puhovski može raščlanjivati dramaturgiju do zore; Ličani mjere uspjeh tonama koje još nisu maknute.

Lešinari i dalje kruže

Dok Puhovski i Kosor raščlanjuju ton, Možemo! već pretvara Liku u izborni plakat. Tomašević „sluša“ dok Zagreb tone u deponijima i projektu CGO Resnik od oko 140 milijuna eura. Kekin broji. Aktivisti dijele ideološke barjake na Trgu dok majke iz Gospića govore o strahu za djecu. Ista ekipa koja glavni grad nije očistila sad nudi moralne lekcije periferiji.

SDP izjednačuje hrvatskog premijera s Vučićem dok Beograd veliča Mladića — lažna ekvivalencija kao politički sport. To nije briga za Liku. To je krađa priče. Suverenistički odgovor je jednostavan i dosadan salonu: rokove mjerimo datumima i kamionima, ne studio-analizama. Ministrica Vučković najavljuje cjeloviti plan do 20. rujna. Narod će gledati teren, ne panele.

Što narod zapravo traži

Inicijativa „Gospić je naš dom“ traži program sanacije u 20 dana, uklanjanje zakopanog otpada u tromjesečnom roku, monitoring, kolektivnu tužbu u zakonu i zabranu uvoza. To su mjerljive stvari. Ostavka kao fetiš salona nije na tom popisu — i to nije slabost prosvjeda, nego njegova snaga. Hrvatska periferija ne treba još jednu teoretsku revoluciju iz studija. Treba državu koja ne uvozi otpad, ne zataškuje silose i ne dopušta da Možemo! ukrade priču čim se zastave skupe.

Subota je bila narodna. More zastava demantiralo je unaprijed napisane scenarije o „ljevičarskom“ skupu. Celebrities su došli ili nisu — ali bit nije u selfieju. Bit je u Rakitovcu, u tonama, u vodi, u tlu. Pokušaji da se to pretvori u anti-HDZ cirkus ostat će bilješka s margine. Mi bilježimo glavni tekst: narod, rokovi, antilešinarski kut.

Zaključak bez lažne neutralnosti

Kad narod traži sanaciju, a salon traži krv, znate tko brani Hrvatsku. Narodni Reporteri stoje uz Ličane, uz rokove i uz hrvatski identitet prosvjeda — ne uz tumače kojima je „greška“ to što ulica nije postala njihov scenario. Kamioni prvo. Spinovi kasnije. I svaki novi datum sanacije ide u tracker, ne u još jednu nagađajuću kolumnu o tome tko je kome pokvario režiju.