Sablja na lijesu, vojska uz zločinca. Tisuće u redu dok Hrvatska pamti Baćin

Sablja na lijesu. Vojska uz zločinca. Tisuće u redu. U Beogradu danas nije pokopan „general“. Pokopan je pravomoćno osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić — uz državne i vojne rekvizite koje bi u ozbiljnoj državi bile nezamislive. Narodni Reporteri to ne zovemo komemoracijom. Zovemo kultom.

Vidikovac: redovi, kapa, sablja

Od sedam ujutro lijes je bio izložen u Hramu svetog Luke na Košutnjaku. Na lijesu kapa i sablja. Ispred — fotografija, odličja, vijenac u bojama srpske zastave. Uz lijes stoje pripadnici Vojske Srbije. Srpski mediji i agencije pokazuju gužve: ljudi pale svijeće čovjeku odgovornom za masakr oko osam tisuća Srebreničana i za opsadu Sarajeva. Netko kaže da je „branio srpski narod“. Sud u Haagu kaže genocid, zločini protiv čovječnosti, doživotna kazna.

Među onima koji su došli odati „počast“ navode se član Senata Republike Srpske Aleksandar Vulin i Miloš Jovanović. Stigao je i srpski ogranak Noćnih vukova. Crkveni obred najavljen je za podne — prema najavama SPC-a, uz patrijarha Porfirija. Nakon toga povorka prema Topčiderskom groblju, počasna postrojba, paljba, govori. To nije privatni sprovod. To je poruka.

Vučić ima sastanak. Europa ima riječi

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije najavio nazočnost: u isto vrijeme sastanak s predsjednikom Uzbekistana. Marta Kos, povjerenica EU za proširenje, otkazala je posjet Beogradu planiran za 10. rujna jer je veličanje Mladića nespojivo s europskim putem. Vučić je njezinu poruku nazvao „glupom“. Hrvatski premijer Andrej Plenković bio je jasan: davati državne počasti osuđenom zločincu znači da Srbija nije napravila ni prvi korak katarze — „prvi razred, temeljne vrijednosti“. To nije napad na susjedstvo iz zlobe. To je mjerenje stvarnosti.

Dok Beograd hoda za krvnika, Hrvatska pamti Baćin

Isti dan, 7. rujna, Hrvatska obilježava Baćin 1991. — masovnu grobnicu, desetke ubijenih civila, trag koji još boli. Paralelne slike nisu slučajne. Jedna država njeguje žrtve. Druga država, uz baklje i sablju, njeguje krvnika. Tko god u Zagrebu ili Bruxellesu još prodaje tezu o „regionalnom pomirenju bez istine“, neka pogleda Vidikovac.

U Kninu i drugdje već su pale kazne za javno veličanje Mladića. U Beogradu vojska stoji uz lijes. Dvostruki standard nije teorija — to je raspored dana.

Što znači vojska uz lijes

Kad civilna vlast želi „privatni oproštaj“, ne šalje počasnu postrojbu. Kad crkva i politika žele mit, šalju uniforme. Mladić nije umro kao anonimni zatvorenik kojeg obitelj tiho sahranjuje. Umro je kao ikona koju država kandidatkinja za EU nije imala snage demitologizirati. Zato Kos otkazuje. Zato Plenković govori o prvom razredu. Zato Hrvatska mora ostati tvrda: ulazak u Europu nije nagrada za folklor genocida.

Međunarodni sud nije folklor

Mladić je 2017. osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici i niza drugih zločina. Suđenje je trajalo godinama, stotine svjedoka, tisuće dokaza. To nije „haška osveta“, kako Beograd voli spinati. To je sudska istina koju danas prekrivaju sablja i počasna paljba. Kad vojska stoji uz lijes genocidara, država bira mit umjesto prava.

Majke Srebrenice i bošnjačke udruge opet moraju gledati scene koje Europi trebaju biti nepodnošljive. Hrvatska žrtva Domovinskog rata gleda iste scene kroz vlastito pamćenje — Vukovar, Škabrnja, Baćin. Zato ovaj pokop nije „srpska unutarnja stvar“. To je signal cijeloj regiji.

Hrvatska vanjska politika mora ostati tvrda: bez katarze nema klastera, bez istine nema susjedstva. Vidikovac je test — i Beograd ga danas pada uz sablju i počasnu paljbu.

Brojke, imena i rokovi — to je urednički minimum. Spin bez podataka ostavljamo drugima.

Zaključak

Sablja na lijesu nije detalj za fotogaleriju. To je program. Tisuće u redu nisu „građanska empatija“. To je politička majorizacija zločina. Dok god Beograd pokapa Mladića kao heroja, Hrvatska ima pravo — i dužnost — reći: ovako se u Europu ne ide.