Beograd Pride: uz cestu križevi, ikone. I slika Ratka Mladića

Subota u Beogradu. Povorka ponosa – 25 godina od prvog Pridea 2001. – prolazi Nemanjinom, Kneza Miloša, Kralja Milana, Trgom Nikole Pašića do Narodne skupštine. Bubnjevi, zastave, kuma Danica Vučenić. Uz trasu: policija u opremi za nerede. I još nešto što zapadni saloni vole „kontekstualizirati“ do nestanka – veliki drveni križ, ikone i slika Ratka Mladića u vojnoj uniformi, u bojama srpske zastave, s natpisom „Vojska Republike Srpske“. Okupljeni pjevaju i uzvikuju njegovo ime dok povorka prolazi.

Duga i genocidar u istoj ulici

To nije folklor. To je dijagnoza. U istom gradu u kojem se ove godine slave Pride i „mjesto za sve“, ulica nosi lik čovjeka osuđenog za genocid u Srebrenici i etničko čišćenje. UEFA tek treba (i kažnjava) Crvenu zvezdu zbog skandiranja i transparenata posvećenih Mladiću. Dubrovnik gasi dozvole radnicima koji slave genocidara. Zurovec na HRT-u zove Srbiju ludnicom na otvorenom s rehabilitiranim četnikom na čelu. Beogradski Pride upravo je dostavio vizualni dokaz: duga i Mladić mogu dijeliti isti asfalt.

Organizator Goran Miletić podsjeća na 2001. i „Krvavi Pride“, slogan „Ima mjesta za sve nas“. Traže zakonsko reguliranje istospolnih zajednica i rodnog identiteta. To je njihova borba. Naša je druga: tko u istoj sceni nosi genocidara kao ikonu, ne gradi Europu vrijednosti – gradi Europu zaborava.

Policijski kordon kao metafora

Jake policijske mjere, zatvorene ulice, kordon između povorke i protivnika kod Vaznesenjske crkve. Manji incident s pjevačicom Zejnom Murkić. Formalno: red. Suštinski: država koja mora fizikom razdvajati Pride od Mladićeva kulta nije „napredovala“. Ona je samo naučila držati dva spektakla u istoj večeri – jedan za zapadne kamere, jedan za domaću dušu koja još pjeva Dražu i Mladića.

Hrvatski medijski salon voli Beograd kad treba moralizirati o „desnici“. Rjeđe kad treba reći: evo, genocidar je opet na ulici, u bojama i s natpisom VRS-a, dok se slavile „ljudska prava“. Simetrija koju nudi SDP – „nema razlike između Plenkovića i Vučića“ – upravo ovdje puca. Razlika je na fotografiji.

Što Hrvatska mora vidjeti

Banja Luka 6. rujna 1995., Briševo, 1103 ubijenih Hrvata u banjalučkoj biskupiji, 81 srušena crkva – to nije „kompleksnost Balkana“. To je projekt. Mladić nije rekvizit za kolumnu. On je izvršitelj. Kad se njegova slika digne uz Pride, poruka nije samo protiv LGBT povorke. Poruka je: sjećanje na zločin i dalje je politički kapital u Srbiji.

Možemo! i Documenta u takvim trenucima traže „nijanse“. Narodni Reporteri traže imena. Tko danas nosi Mladića u Beogradu, sutra će relativizirati Vukovar. Tko u Zagrebu izjednačava hrvatskog premijera s Vučićem dok Beograd nosi genocidara uz cestu, ne brani Liku – brani lažnu vagи.

UEFA, Zvezda i isti kult

Kazna Zvezdi zbog Mladićevih transparenata nije „miješanje u kulturu“. To je minimum. Minimum koji Beograd istodobno ruši noseći istog čovjeka uz cestu dok slavi Pride. Zapadni saloni to zovu „kompleksnošću“. Hrvatski narod to zove kontinuitetom projekta koji nije završio 1995. – samo je promijenio kostim.

Zaključak

25 godina Pridea. Isti slogan. Nova slika: Mladić uz ikone. Hrvatska ne mora voljeti ni mrziti povorku da bi vidjela ovo. Mora odbiti šutnju. Suverenistička javnost stoji uz žrtve, ne uz salonski balans. Beograd je opet pokazao tko mu je svetac. Mi biramo grobove, ne kult.