Bombe u Bagdadu: je li Izrael napao vlastite Židove da ih natjera na bijeg iz Iraka?

Židovi su u Iraku, na tlu drevne Babilonije, živjeli oko dvije i pol tisuće godina, dulje nego bilo gdje drugdje u dijaspori. A onda su, između 1950. i 1952., gotovo potpuno nestali: oko 120.000 do 130.000 iračkih Židova prebačeno je zrakoplovima u novu državu Izrael u sklopu Operacije Ezra i Nehemija. Zajednica koja je preživjela Babilonce, Perzijance, Rimljane i kalife nestala je u dvije godine. Pitanje koje već desetljećima truje tu priču glasi: zašto tako iznenada, i tko je iza toga?

Prijelomni trenutak: zakon o iseljenju i bombe

U ožujku 1950. irački je parlament donio zakon koji je Židovima dopuštao iseljenje pod uvjetom da se odreknu iračkog državljanstva. U početku prijave nisu tekle onako kako su neki priželjkivali, mnogi su Židovi, unatoč pritiscima nakon rata 1948., oklijevali napustiti domovinu, imovinu i grobove predaka.

A onda su počele eksplozije. U travnju 1950. bomba je bačena na kafić u Bagdadu u kojem su se okupljali Židovi. Najzloglašeniji napad dogodio se u siječnju 1951., kada je bomba eksplodirala kraj sinagoge Masuda Shem-Tov, upravo one koja je služila kao sabirno mjesto za Židove koji su čekali prebacivanje u Izrael. Poginulo je nekoliko ljudi, među njima i dijete, a mnogi su ranjeni. Uslijedile su i eksplozije kod židovskih trgovina. Učinak je bio dramatičan: strah se proširio, a broj prijava za iseljenje naglo je skočio.

Zašto toliki sumnjaju na cioniste, a ne na Arape

Na prvi je pogled logično okriviti arapske nacionaliste, koji su tada doista bili neprijateljski raspoloženi prema Židovima. No dio samih iračkih Židova, kao i pojedini istraživači, godinama tvrde suprotno, da su bombe podmetnuli cionistički agenti. Njihovi su argumenti sljedeći:

• Meta i tajming. Bombe su pogađale upravo mjesta gdje su se Židovi prijavljivali za odlazak, a svaka je eksplozija podizala broj prijava. Onome tko je htio isprazniti zajednicu, to je savršeno odgovaralo.
• Cionistička podzemna mreža. U Iraku je tada djelovala tajna cionistička organizacija (Ha-Halutz / Mossad le-Alija Bet) sa skrivenim skladištima oružja i eksploziva, čiji je zadatak bio organizirati iseljenje.
• Suđenje i vješanja. Irački je sud 1951. za dio napada optužio dvojicu iračkih Židova povezanih s tom mrežom, Šaloma Salaha Šaloma i Josefa Basrija, i obojicu 1952. objesio. Za njihove pristaše to je bila montaža, no za tužitelje dokaz cionističke umiješanosti.
• Svjedočanstva iznutra. Neki bivši iračko-židovski aktivisti, koji su i sami sudjelovali u iseljenju, kasnije su javno optužili vlastite vođe da su podmetnuli bombe zbog „viših ciljeva".

Zašto priča ipak nije zatvorena

Uza sve to, poštenje nalaže reći i drugu stranu. Izrael je umiješanost oduvijek odlučno negirao. Pronađena skladišta oružja cionistička je mreža objašnjavala samoobranom, ne terorom nad vlastitim ljudima. Dio povjesničara napade pripisuje iračkim antižidovskim nacionalističkim skupinama (poput stranke Istiklal), a neke su istrage ostale bez konačnog zaključka. Drugim riječima, tvrda, neoboriva presuda, „Izrael je to učinio", nikada nije donesena.

No jednako je pošteno reći da nikada nije donesena ni suprotna. Optužba nije puka teorija zavjere koju se može odmahnuti rukom: dolazi i od samih žrtava, potkrijepljena je sumnjivim tajmingom i postojanjem naoružane tajne mreže na terenu. Zato ostaje ono što jest, jedna od najmračnijih i najupornijih neriješenih sumnji moderne bliskoistočne povijesti.

Ono što se ne da osporiti

Bez obzira na to tko je postavio bombe, jedna činjenica stoji neupitno: zajednica stara dva i pol tisućljeća u nepune je dvije godine iščupana iz Iraka, a velik dio nje stigao je u Izrael kao siromašni izbjeglice, opljačkane imovine, da bi ondje desetljećima bili građani drugog reda u odnosu na europske Židove. Kome je taj egzodus koristio, a kome odmogao, pitanje je koje si i danas postavljaju potomci bagdadskih Židova, mnogi od njih uvjereni da odgovor ne vodi prema Bagdadu, nego prema Tel Avivu.

Tekst prikazuje povijesnu kontroverzu oko bagdadskih bombaških napada 1950.–51. i Operacije Ezra i Nehemija. Optužba o cionističkoj umiješanosti iznosi se kao teška, argumentirana, ali službeno nedokazana, uz stav izraelske strane koja je negira.