Krvavi 15. srpnja 1099.: pokolj muslimana i Židova nakon što su križari provalili u Jeruzalem

Petnaesti srpnja 1099. jedan je od najzloglašenijih datuma u povijesti križarskih ratova. Toga su dana, nakon višetjedne opsade, vojske Prvoga križarskog pohoda probile obranu Jeruzalema, a ono što je uslijedilo pretvorilo je vojnu pobjedu u masovni pokolj gradskoga stanovništva, i muslimana i Židova.

Kako su križari uopće stigli pred Jeruzalem

Pohod je pokrenuo papa Urban II. na saboru u Clermontu 1095., pozvavši zapadne kršćane da pomognu istočnima i oslobode Jeruzalem. Nakon iscrpljujućega tri godine dugog puta preko Male Azije i krvave osmomjesečne opsade Antiohije, prorijeđena i izgladnjela križarska vojska stigla je pred zidine Svetoga grada u lipnju 1099. Zanimljivo je da Jeruzalem tada nije bio ni u seldžučkim rukama, godinu dana ranije preuzeli su ga egipatski Fatimidi, čiji je namjesnik branio grad.

Opsada i proboj

Grad je bio dobro utvrđen, a branitelji su prije dolaska križara zatrovali ili zatrpali okolne bunare i protjerali dio kršćanskoga stanovništva, bojeći se izdaje. Križari su patili od žeđi i vrućine. Situaciju su preokrenuli tek kad su, uz pomoć drva dopremljenoga s obale i genoveških brodograditelja, sagradili velike opsadne tornjeve. U noći s 14. na 15. srpnja tornjeve su dogurali do zidina, a 15. srpnja Gotfridovi su ljudi na sjevernoj strani prebacili most na bedem i provalili u grad. Obrana se ubrzo urušila.

Pokolj

Nakon proboja uslijedilo je masovno ubijanje. Križari su danima ubijali muslimanske stanovnike, muškarce, žene i djecu, a stradali su i Židovi grada. Prema jednom od najpoznatijih opisa, dio muslimana sklonio se na područje Hramske gore, oko džamije al-Aksa, gdje je došlo do velikoga krvoprolića. Latinski kroničari, poput autora spisa Gesta Francorum i Raymonda iz Aguilersa, nasilje su prikazali kao vjersku pobjedu i pritom se služili biblijskim slikama, primjerice da se gazilo kroz krv „do gležnjeva" ili „do konjskih uzda". Upravo su te rečenice stoljećima oblikovale predodžbu o pokolju.

Legenda i povijest: što treba razlikovati

Da je došlo do masovnog ubijanja, ozbiljni povjesničari ne dvoje. No najdramatičnije brojke i slike treba čitati oprezno. Krv „do gležnjeva" književni je, biblijski izraz (odjek Otkrivenja), a ne mjerni podatak. Srednjovjekovni kroničari redovito su birali simbolične brojke, pa se navodi o „70.000 ubijenih" u al-Aksi, koji dolaze iz kasnijih muslimanskih izvora, danas smatraju uvelike pretjeranima. Realne procjene govore o tisućama, možda do desetak tisuća žrtava, ali čvrsta se znamenka ne može utvrditi.

Važna je i još jedna činjenica koju legenda o „potpunom istrebljenju" prešućuje: nisu svi bili pobijeni. Dokumenti iz kairske genize pokazuju da su neki jeruzalemski Židovi bili zarobljeni, a potom otkupljeni i oslobođeni, dok su pojedini ugledni muslimanski branitelji uz otkup pušteni da odu. Drugim riječima, uz nedvojben pokolj postojali su i zarobljavanje te otkupnine, po logici tadašnjega ratovanja.

Nije bio kraj Židova u regiji

Iako se ponekad tvrdi da su križari tada zatrli gotovo sve Židove Palestine, to nije točno. Židovske su zajednice nastavile postojati u drugim gradovima i selima pod muslimanskom vlašću. Jeruzalemski pokolj bio je strašan i ostao je duboko urezan u kolektivno sjećanje, ali nije značio nestanak ukupnoga židovskog stanovništva regije.

Što je uslijedilo

Nakon pobjede osnovano je Jeruzalemsko Kraljevstvo. Gotfrid Bujonski prihvatio je naslov „Zaštitnika Svetoga groba", a nakon njegove smrti brat Balduin okrunjen je za kralja. Pokolj iz 1099. postao je jedno od trajnih mjesta sjećanja, kršćani su ga dugo slavili kao čudo i pobjedu, dok je u muslimanskoj i židovskoj tradiciji zapamćen kao trauma. Suvremena historiografija pokušava razdvojiti dvije stvari koje se često miješaju: stvarno, teško nasilje toga dana, i književno napuhanu legendu koja je oko njega izrasla.

Tekst je sažeti povijesni pregled zauzimanja Jeruzalema 1099. i pratećega pokolja, temeljen na standardnim akademskim prikazima i kritičkom čitanju latinskih, arapskih i hebrejskih izvora (uključujući dokumente kairske genize).