IRGC između rata i mira: Teheran pregovara, udari ne staju. MoU je pao

Dok Zapad broji iranske „ekstremiste“, u Teheranu se lomi druga linija: rat ili mir — i tko drži oba ključa. Na Dominikovom X feedu Ethan Levins sažima dijagnozu: IRGC je rascjepkan između rata i mira, izabrana vlast traži mir. Vlada pregovara. IRGC šalje male udare da ne zaostane za američkim. Tihi kompromis drži obje opcije otvorenima. Memorandum nije držao. Što će držati?

Dvije brzine jedne države

Zapad voli Iran kao karikaturu: jedan zli režim, jedan gumb, jedna meta. Stvarnost je složenija i zato opasnija. Predsjednik Pezeshkian i civilna linija signaliziraju deeskalaciju jer zemlja pod sankcijama i udarima ne može beskrajno krvariti. Revolucionarna garda — ili njezini dijelovi — odgovara ritmom sile na silu. To nije chaos radi chaosa. To je država pod pritiskom koja ne smije izgledati kao da kleči, dok istodobno ne smije ući u totalni rat koji bi je satro.

Takva dvostruka igra frustrira Washington jer nema čistog „pobjednika za potpis“. Frustrira i one u Teheranu koji žele mir bez kapitulacije. Ali upravo zato traje: dok god postoji vanjski pritisak koji izgleda kao ultimatum, tvrda struja ima izgovor, a meka struja ima razlog da ne preda sve odjednom.

MoU koji nije mir

Sporazumi koji padnu brže od potpisa nisu „iranska varka“ po defaultu. Često su zapadni ultimatumi preobučeni u diplomaciju: potpiši, pa ćemo vidjeti. Kad udari nastave s obje strane, memorandum postaje papir. Pitanje Levinsa je legitimno: hoće li Pezeshkian potpisati još jedan koji neće preživjeti tjedan? Suverena država ima pravo pregovarati. Ima i pravo ne gutati kapitulaciju kao „mir“.

Što NR vidi

Naša linija je jasna: kritični smo prema izraelskoj i američkoj logici beskrajnog pritiska na Iran, i ne kupujemo priču da je svaki iranski odgovor „terorizam“. Iran ima pravo na suverenitet i na pregovarački stol bez pistola na sljepoočnici. To ne znači slaviti svaki raketni refleks IRGC-a. Znači odbiti da se cijela nacija svede na metu.

Ista Europa koja danas moralizira o „stabilnosti“ jučer je gledala kako se ruše crvene linije. Multipolarni sat otkucava drugdje: Peking čeka, Moskva računa, Tel Aviv forsira. Hrvatska nije igrač — ali jest članica Unije koja mora znati tko eskalira.

Tko zapravo zatvara stol

Pregovori padaju kad jedna strana traži kapitulaciju, a drugu zove „kompromisom“. Iran pod sankcijama vidi ultimatum. Washington vidi „priliku“. Izrael vidi priliku za još jedan krug. U tom trokutu IRGC-ova tvrda struja dobiva kisik: dokle god nema vjerodostojnog mira, sila izgleda kao jedini jezik.

Mir bez klečanja

Ako IRGC i vlada drže dvostruku opciju, to je znak da pritisak nije slomio Teheran. Slomio je zapadnu iluziju o brzom kolapsu. Mir koji se nameće bombom nije mir. Narodni Reporteri stoje uz pravo naroda da živi bez sankcijskog gušenja i bez beskrajnog „posljednjeg upozorenja“ s nosača aviona.