GRAD AFERA: Sve mutne priče Tomaševićeva Možemo na jednom mjestu, od Hipodroma i krađe struje do vile Kekin i diplome Benčić

Grad koji tone u afere

Možemo je 2021. osvojio Zagreb pod zastavom borbe protiv korupcije i onoga što su zvali „progresom”. Nekoliko godina kasnije od te priče nije ostalo gotovo ništa: oko gradonačelnika Tomislava Tomaševića i vodstva platforme niže se afera za aferom, od gradskih tvrtki i ustanova, preko krađe struje, do privatnih vila i sumnjivog financiranja bliskih udruga. Prva presuda je već pala. Ono što je obećano kao raskid s Bandićem i HDZ-om pokazalo se kao ista priča u novom pakiranju.

Na jedno mjesto slažemo sve, imena, brojke, iznose, istrage. Svaka afera temelji se na USKOK-ovim i policijskim dokumentima te izvještajima Index.hr, HRT-a, Nacionala, Telegrama i drugih; ništa nije izmišljeno. Obrazac je posvuda isti: iste ljude, koje je postavila i nadzirala njegova vlast, love zbog istog, nestanka javnog novca. Jedan od njih upravo je i pravomoćno osuđen.

Afera Hipodrom: 1,8 milijuna eura kroz lažne zaštitare

Prema USKOK-ovoj optužnici, iz gradske Ustanove za upravljanje sportskim objektima izvučeno je oko 1,8 milijuna eura preko fiktivnih računa za zaštitarske usluge. Mehanizam je, tvrdi optužnica, bio jednostavan i drzak: od studenoga 2023. do rujna 2024. ispostavljani su računi za navodnih 35 zaštitara u svakoj od tri smjene na zagrebačkom Hipodromu, iako te usluge velikim dijelom nikada nisu obavljene. Drugim riječima, plaćalo se stotine radnih sati straže koje nije bilo.

Ono što priču čini posebno teškom jest način na koji je istraga to dokazala. Prema izvještajima, USKOK je rekonstrukciju napravio bez posebnih izvidnih mjera poput prisluškivanja, dovoljni su bili dokumentacija, elektronička komunikacija te iskazi zaposlenika i gradskih službenika. Lokacije mobitela navodnih zaštitara pokazale su da mnogi u vrijeme za koje su računi ispostavljeni uopće nisu bili na Hipodromu. Kaznenu prijavu podnio je odvjetnik Anto Nobilo u ime samih zaposlenika ustanove, i to protiv više osoba među kojima se spominje i gradonačelnik, tadašnji ravnatelj Kosta Kostanjević te zaštitarska tvrtka.

I tu priča prestaje biti puka sumnja. Bivši ravnatelj Kosta Kostanjević PRIZNAO je krivnju i pravomoćno je osuđen na oko dvije i pol godine zatvora te je dužan vratiti izvučeni novac. Znakovito je da ga je Tomašević isprva branio, tvrdeći da je optužnica politički motivirana zbog lokalnih izbora, sve dok čovjek nije priznao da je kriv. U istoj priči uhićen je i Goran Đulić, predsjednik Upravnog vijeća ustanove i osoba od velikog povjerenja gradonačelnika, zbog sumnje da je utjecao na svjedoke.

Kaznenu prijavu podnio je odvjetnik Anto Nobilo u ime samih zaposlenika, a on javno tvrdi da „afera ide prema Tomaševiću” te da USKOK istražuje i druge gradske objekte, uključujući Dom sportova. Poruka je jasna kao dan: novac kojim se trebalo održavati gradske sportske objekte godinama je nestajao kroz izmišljene smjene, pod upravom ljudi koje je gradonačelnik osobno postavio, dok nadzor koji je to trebao spriječiti nije proradio.

Afera Vodoopskrba: natječaj od 40 milijuna eura

Dok je Hipodrom još bio u tijeku, izbila je nova bomba, ovaj put u gradskoj Vodoopskrbi i odvodnji. USKOK je pod izvide stavio bivšeg direktora Marka Blaževića zbog sumnje da je namještao natječaje, a najkrupniji je onaj vrijedan oko 40 milijuna eura za sustav daljinskog očitanja vodomjera. Posao je dobila tvrtka IKOM, iako je njezina ponuda bila oko šest milijuna eura skuplja od konkurentske ponude A1 (39,85 naspram 33,9 milijuna eura).

Detalji koje su objavili mediji ocrtavaju obrazac: jeftinija ponuda A1 odbijena je zbog formalnih sitnica iako je oprema uspješno prošla tehničko testiranje, dok je IKOM redom dobivao pozitivne ocjene i, prema sumnjama, smio ispravljati nedostatke i ponavljati testove kakvi konkurenciji nisu bili dopušteni. Istražitelji sumnjaju da je Blažević prilagođavao uvjete IKOM-u i dojavljivao mu rezultate testiranja suparnika. IKOM je povezan s poslovnim krugom oko pokojnog „kralja automata” Vjeke Sliška, tvrtka se vodi na Ivu Lovrić, kćer poduzetnika Mije Kovče, čiji je šogor bio upravo Sliško.

Epilog je za Grad ponižavajući: Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) poništila je odluku o dodjeli posla IKOM-u, prihvatila žalbu A1 i naložila da Grad plati troškove postupka. Blažević je nakon svega dao ostavku, ali ostaje pitanje koje se provlači kroz sve afere: kako to da su na čelo ključnih gradskih tvrtki dolazili ljudi spremni, kako sumnja tužiteljstvo, namještati poslove teške desetke milijuna eura, i tko ih je ondje postavio i nadzirao.

Afera krađa struje: kaznena prijava spominje i Tomaševića

Ako je za prethodne afere gradska vlast mogla reći da su za njih odgovorni pojedinci u tvrtkama, afera oko krađe struje udara puno bliže vrhu. Nakon policijske akcije u studenome 2025., policija je podnijela kaznenu prijavu zbog krađe protiv Grada Zagreba, mjesnih tijela te odgovornih osoba, a među njima se, prema pisanju medija, navode zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet, pročelnik gradske četvrti Trnje Goran Đulić i sam Tomislav Tomašević.

Sumnja se da je obnovljena dvorana ilegalno spojena na glavni električni vod te da je tako tijekom otprilike dvije godine ukradena velika količina električne energije od HEP-a. Prema navodima, nezakoniti priključak otkriven je gotovo slučajno, kad je tvrtka u zgradi zatražila vlastiti, legalni priključak, pa se pokazalo da objekt struju vuče mimo brojila. Riječ je o djelu koje bi, kad bi ga počinio običan građanin, bilo tretirano kao klasična krađa; ovdje se, prema prijavi, tereti gradska struktura na čijem je vrhu gradonačelnik.

Poseban je detalj poveznica među aferama: isti Goran Đulić pojavljuje se i u aferi Hipodrom i u ovoj oko struje, u oba slučaja kao čovjek blizak vrhu gradske vlasti. Takvo ponavljanje istih imena kritičari čitaju kao dokaz da nije riječ o izoliranim ispadima, nego o načinu funkcioniranja. Ipak, i ovdje naglašavamo: kaznena prijava nije optužnica ni presuda, i dok se ne dokaže suprotno, vrijedi presumpcija nevinosti.

Afera vila Kekin: bazen u Istri i uhićenje

Priča se ne završava na gradskim tvrtkama. U istom krugu Možemo godinama se provlači i afera oko vile obitelji Kekin u Momjanu kraj Buja. Zastupnica Ivana Kekin i njezin suprug, glazbenik Mile Kekin, ondje imaju vilu s bazenom procijenjenu na oko 400.000 eura, koju izdaju u turističke svrhe. U stranci koja se predstavlja kao glas običnih ljudi i socijalne pravde, luksuzna nekretnina za iznajmljivanje sama je po sebi postala politička tema.

Kritičari su tvrdili da je gradsko zemljište prodano ispod tržišne cijene, spominjala se prodaja od strane IDS-ova gradonačelnika Buja po cijeni višestruko nižoj od tržišne. Ovdje, međutim, poštenje nalaže i drugu stranu: portal Faktograf osporio je dio tih navoda, poput tvrdnje o kupnji zemljišta za svega 25.000 kuna, a Ivana Kekin inzistira da je sve bilo zakonito i da je početnu cijenu odredio sudski vještak. Drugim riječima, dio „afere” oko same kupnje pokazao se napuhanim.

No priču je dodatno zaoštrilo licemjerje koje su prozivali mediji: dok je izdavala vilu s bazenom, Ivana Kekin javno je kritizirala redukcije vode zbog turizma, teško spojiva kombinacija za nekoga tko od turizma i sam živi. A onda je uslijedio i najteži udarac: Mile Kekin je, zajedno s još nekoliko osoba, uhićen u akciji USKOK-a u Zagrebu i Istri, zbog sumnje na zlouporabu položaja i pranje novca. Kao i drugdje, to tek treba biti dokazano na sudu, ali za stranku koja je gradila imidž moralne superiornosti svako je takvo uhićenje politički skupo.

Afera Jelavić, Kekin: sastanak, parking i trgovina utjecajem

Uz vilu, obitelj Kekin prati i priča koja miriše na trgovinu utjecajem. Krajem 2024. odvjetnik Anto Nobilo i Nikica Jelavić izašli su u javnost s tvrdnjama o „poznatom sastanku” s Ivanom Kekin, pri čemu je Jelavić, kako je iznio, pomoć tražio preko njezina supruga Mile Kekina i Možemo. U pozadini se spominje i 17 parkirnih mjesta u strogom centru Zagreba, čija se odluka, prema Tomaševićevim vlastitim riječima, „ne može pronaći u gradskoj arhivi” i za koju nema dokaza o plaćanju.

Priča je politički vruća, ali i osporavana: dio medija tvrdi da je riječ o orkestriranoj kampanji protiv Tomaševića, dok drugi u njoj vide potvrdu da se oko vrha Možemo vrte usluge i veze kao i u svakoj drugoj vlasti. Kako god bilo, poanta ostaje neugodna, stranka koja je obećala kraj kumovanja i mešetarenja i sama se našla u priči o sastancima, parkirnim mjestima i uslugama.

Afera diploma: 18 godina i nestali diplomski

Suvoditeljicu Možemo Sandru Benčić godinama prati priča o studiju. Na Pravni fakultet upisala se školske 1996./97. godine, a diplomirala tek 2014., u 36. godini, dakle na fakultetu je provela oko 18 godina. Sama po sebi duljina studija ne mora biti sablazan, ali u kombinaciji s njezinim javnim nastupom „učiteljice nacije” postala je zahvalna meta protivnika.

Prava kontroverza izbila je kad fakultet nije mogao pronaći primjerak njezina diplomskog rada. Objašnjenje je glasilo da je razlog renoviranje zgrade, a tema rada navodno je bila iz područja zaštite od nasilja u obitelji, uz navod da je diplomirala s odličnim uspjehom. Kritički mediji tvrdili su i da je više puta padala godine, dok se ona branila da je tijekom studija radila i izdržavala se, od privatnih poduka do čišćenja stanova i ureda, jer joj je obitelj nakon očeva otkaza ostala bez prihoda.

Ovdje, za razliku od ostalih afera, treba biti precizan: nije riječ o kaznenom postupku, nego o pitanju vjerodostojnosti i dvostrukih mjerila. Visoki upravni sud, uostalom, potvrdio je da su rokovi studija bili zakoniti. No za dio javnosti problem nije bio pravni, nego moralni, koliko je uvjerljivo da o odgovornosti i standardima drugima drži lekcije osoba kojoj vlastiti fakultet ne može pronaći diplomski rad. To je dio slike koju kritičari crtaju o vodstvu Možemo.

Sjena Poznanovca: ubijeni Ritteri, dvorac u ruševinama i spor oko Benčić

Postoji i priča starija od dnevne politike, a posljednjih se mjeseci vrti oko Sandre Benčić, ona o dvorcu u Poznanovcu kraj Bedekovčine. Dvorac su još 1851. kupili Ritteri i brinuli se o njemu do kraja Drugoga svjetskog rata. Prema povijesnim izvorima, posljednji vlasnici, brat i sestra Nikola i Greta Ritter, ubijeni su 1945., ubojstvo koje do danas nije razriješeno.

Nakon toga uslijedila je klasična poslijeratna sudbina „narodnog neprijatelja”: imanje je nacionalizirano, vrijedni biedermeier namještaj, slike i knjige razgrabljeni su i uništeni, a u samom dvorcu, nekadašnjem središtu kulture, uređeno je, doslovno, gojilište peradi. Zaštićeno kulturno dobro od tada propada i danas je ruševina. Tužniji spomenik komunističke eksproprijacije u Zagorju teško je zamisliti.

U svibnju 2026. tu su priču desni portali i aktivist Josip Križ povezali s obitelji Sandre Benčić, tvrdeći da je njezin predak sudjelovao u otimačini imanja, pa i u likvidacijama, te da „zelena” ljevica moralizira dok šuti o vlastitim korijenima.

No kad se ode korak dublje, priča o umiješanosti obitelji Benčić se raspada. Provjerom je utvrđeno da optužba naprosto ne stoji: djed se zvao Gabrijel Benčić i česticu na kojoj je kuća KUPIO, i to tek 6. prosinca 1960., punih 15 godina nakon rata, ugovorom od obitelji Mrkoci za 100.000 dinara. Kuća je sagrađena legalno, s građevinskom dozvolom iz 1962., na samom rubu zaštićenog kulturnog dobra.

Uz to, ime „Mato Benčić”, oko kojeg se plela cijela priča o OZNA-i, u arhivskim se dokumentima toga doba uopće ne pojavljuje, a sam autor optužbi, aktivist Josip Križ, odbio je predočiti dokaze koje tvrdi da posjeduje. Sandra Benčić navode odbacuje kao laži. Zaključak je neizbježan: konkretna povezanost obitelji Benčić s poznanovečkim zločinom nije dokazana, ono što ostaje čvrsto dokazano jest tragedija Rittera i propast njihova dvorca.

No tu je i šire, nelagodno pitanje. Cijelo je imanje 1945. oteto ubijenim Ritterima, potom razdijeljeno i preprodavano, pa danas i obitelj Benčić, koliko god svoju česticu kupila legalno 1960., živi na zemljištu čiji korijeni vode ravno u tu poslijeratnu otimačinu. To samo po sebi nije njihovo kazneno djelo, ali otvara moralno pitanje koje Hrvatska nikad nije zatvorila: tko i kako odgovara za imovinu oduzetu preko noći, mecima umjesto sudova, i može li ikakva kasnija kupoprodaja uopće „oprati” ono što je u temelju bila pljačka.

Ostaje dvostruka istina: stvarna, dokumentirana tragedija obitelji Ritter i propadanje njihova dvorca, koje se ne bi smjelo zaboraviti, na jednoj strani, i politički spor oko Benčićinih korijena koji je, prema dosadašnjim provjerama, više predizborno oružje nego dokazana činjenica, na drugoj. Izvore navode Wikipedija, Zagorje.com, narod.hr i Faktograf.

Afera Zambija: kongoanska djeca, hrvatske putovnice i krug Možemo

Priča koja je 2022. šokirala Hrvatsku također se dotiče kruga oko Možemo. U prosincu 2022. na zračnoj luci u Ndoli u Zambiji uhićeno je osmero hrvatskih državljana koji su sa sobom vodili četvero djece iz susjednog DR Konga. Djeca su, iako iz zemlje iz koje stranci od 2017. više ne mogu legalno posvajati, već imala hrvatske putovnice i nova, hrvatska imena.

Među uhićenima bio je i Noah, vijećnik stranke Možemo na zagrebačkoj Trešnjevci, sa suprugom Ivonom Kraljević. Uz njih, uhićen je i Zoran Subošić, gitarist Hladnog piva, benda čiji je frontmen Mile Kekin, suprug Možemove saborske zastupnice Ivane Kekin, zajedno sa suprugom Azrom Imamović Subošić, zaposlenicom Ustavnog suda, te parovi Magić i Peršić. Subošić je, treba pošteno reći, javno demantirao da je član Možemo.

Zambijski istražitelji sumnjali su da je dokumentacija na temelju koje su djeca dobila hrvatske putovnice krivotvorena, a domaći mediji, poput Nove TV i emisije Provjereno, pisali su o pozadinskoj mreži posrednika koja je omogućavala izvlačenje djece iz Konga. Iz DR Konga potvrdili su da parovi tu djecu nisu mogli legalno posvojiti.

Nakon gotovo šest mjeseci u zambijskom pritvoru, sutkinja Mary Mulanda oslobodila je 1. lipnja 2023. svih osmero, uz obrazloženje da tužiteljstvo nije predočilo dovoljno dokaza za trgovinu djecom. Sudski je, dakle, riječ o oslobađajućoj presudi i vrijedi presumpcija nevinosti. No četvero djece oduzeto im je i predano zambijskim socijalnim službama, a otvorena pitanja, tko je organizirao lanac, tko je i kako izdao hrvatske putovnice djeci iz zabranjenog posvojenja te kako se u cijeloj priči našao član Možemo, nikada nisu dobila potpune odgovore. Izvore navode Al Jazeera, Balkan Insight, Slobodna Europa, Index.hr, Glas Istre i narod.hr.

Participativni proračun: građani traže račune, a odgovora, sumnjivo, nema

Jedan od aduta Tomaševićeve vlasti jest participativni proračun, model u kojem građani sami predlažu i glasanjem biraju male projekte u svojim kvartovima, od klupa i dječjih igrališta do javnih česmi. Nakon pilota 2024. u četiri četvrti, program je 2025. proširen na devet gradskih četvrti s ukupno oko 830.000 eura. Na papiru, to je vrhunac transparentnosti i uključivanja građana.

No početkom srpnja 2026., na tribini u Trnju, skupina građana zatražila je nešto vrlo jednostavno, konkretne brojke. Koliko točno košta jedna javna česma, pitali su, ako se spominju iznosi od 25.000 ili 30.000 eura? Koliko košta klupa? Koliko je ljudi glasalo za svaki projekt koji se plaća javnim novcem? Tko je radio procjenu cijene, tko je izvođač, gdje je troškovnik?

I upravo tu, tvrde, priča je postala sumnjiva. Prema njihovu svjedočenju i objavljenoj snimci, na ta konkretna pitanja o novcu nisu dobili jasan odgovor. Umjesto brojki dobili su etikete, od 'provokatora' do 'redikula', a rasprava se, kažu, raspala čim su pitanja postala precizna. Upravo to bježanje od jednostavnih pitanja, koliko košta klupa i tko je izvođač, najviše je pojačalo sumnju da s tim projektima nešto nije čisto. Kad je javni novac u pitanju, nemati spreman odgovor na cijenu klupe teško je opravdati.

Iza toga krije se i sistemski problem. Projekti male vrijednosti, a limit pojedinog projekta je oko 60.000 eura, u pravilu se provode kroz takozvanu jednostavnu (bagatelnu) nabavu. To znači da nabave ispod zakonskog praga ne moraju kroz otvoreni natječaj na Elektroničkom oglasniku javne nabave, nego se dodjeljuju po internom pravilniku grada. Manje natjecanja i manje javne kontrole otvara prostor za napuhane cijene i pogodovanje bliskim izvođačima.

Snimka same tribine dodatno pojačava sumnju. Na njoj su pale konkretne brojke koje su iznijeli stanovnici: javna česma od 25.000 do 30.000 eura, obnova obične klupe za oko 20.000 eura i pumpa za vodu koja navodno košta koliko cijeli dječji park. Kada su ljudi tražili da im se te jedinične cijene jednostavno izgovore naglas, dobili su upućivanje na internetsku platformu i rečenicu da vijećnik nije adresa za to zašto nešto košta. Uz to, predstavnici vlasti priznali su da projekt može pobijediti sa svega nekoliko glasova, jer prolazi onoliko glasača koliko izađe, što cijeli model čini podložnim tome da ga preuzme mala organizirana skupina. Sve su to za sada tvrdnje i pitanja, ne dokazi o kaznenom djelu, ali i pitanja na koja bi transparentna vlast odgovorila u sekundi.

Zato su građani javno zatražili ono što bi ionako trebalo biti dostupno svakome: popis svih projekata participativnog proračuna u Trnju, cijenu svakog, broj glasova, ime izvođača, troškovnik te tko je odobrio procjenu i potpisao realizaciju. Grad tu tablicu, tvrde, još nije objavio. Poštenja radi, za sada nema dokaza o kaznenom djelu i riječ je o pitanju transparentnosti. No pravilo je jednostavno: ako je sve čisto, dokumenti se objave. Šutnja i nervoza oko običnih pitanja o javnom novcu rijetko su znak da je sve u redu.

Smeće i promet: svakodnevni promašaji

Dok se u pozadini vode istrage, obični Zagrepčani najviše osjećaju ono najprizemnije, nered s odvozom smeća i prometne gužve. Uvođenje novog sustava gospodarenja otpadom pratile su slike prepunih kontejnera, kašnjenja odvoza i zbunjenih građana, a najavljene „revolucije” u organizaciji prometa za mnoge su donijele više zastoja nego reda.

Za razliku od afera koje se vode po sudovima, ovo su promašaji koje se ne mora dokazivati optužnicom, vide se golim okom, na svakom uglu. Upravo zato su politički najopasniji: prosječnog stanovnika Zagreba manje dira milijunska javna nabava, a više činjenica da mu tjednima nije odvezen otpad ili da do posla putuje dvostruko duže nego prije. Za dobar dio Zagrepčana upravo je to najopipljiviji dokaz (ne)sposobnosti gradske uprave.

Gradska vlast na to odgovara da su problemi prijelazni i da reforme dugoročno donose red i niže troškove. No strpljenje građana nije neograničeno, a kombinacija svakodnevnih neugodnosti i velikih afera stvara dojam uprave koja ni male ni velike stvari nema pod kontrolom.

Tko financira? USKOK provjerava novac za udruge bliske Možemo

Pitanje koje sve glasnije odzvanja jest, tko puni blagajne kruga oko Možemo. Prema pisanju medija, glavni državni odvjetnik naložio je USKOK-u izvide o načinu financiranja više udruga povezanih s Tomaševićem i vodećim ljudima platforme. Objavljeni su i izvještaji prema kojima je novac iz gradskog proračuna namijenjen udrugama bliskim toj opciji u svega nekoliko godina narastao na iznose od više stotina tisuća eura.

Ovdje je važno razdvojiti činjenice od teorija zavjere. Zakon o financiranju političkih aktivnosti u Hrvatskoj izričito zabranjuje donacije iz inozemstva i od stranih pravnih osoba te nalaže javnu objavu svih donatora, pa priče o „stranim gospodarima” ostaju u domeni nagađanja dok se ne potkrijepe dokazima. Ono što je stvarno dokumentirano i što istrage propituju jest domaći, proračunski novac: mehanizam u kojem Grad dodjeljuje sredstva udrugama, a dio tih udruga ideološki je i kadrovski blizak vlasti koja im novac dijeli.

Drugim riječima, sumnja nije da Zagreb financira neki tajni inozemni centar, nego da se javnim novcem gradi i održava vlastita politička infrastruktura, mreža udruga koje daju legitimitet, ljude i medijsku podršku istoj opciji. Zasad je, valja ponoviti, riječ o izvidima, bez podignutih optužnica po toj osnovi, no upravo je transparentnost tog novčanog toka test za stranku koja je na vlast došla pod parolom borbe protiv klijentelizma.

Pitanje političke odgovornosti

Kroz sve afere provlači se ista Tomaševićeva obrana, procedura. Gradonačelnik tvrdi da ne imenuje izravno direktore gradskih tvrtki jer to radi uprava Holdinga, da se za pojedinačne odluke ne može teretiti vrh i da institucije rade svoj posao. Formalno, u tome ima istine. No upravo on imenuje članove nadzornih odbora koji tu upravu nadziru i vodi skupštinu s konačnom riječi nad cijelom strukturom, pa je teško povjerovati da je za sve kriv netko drugi, a on tek nedužni promatrač.

Zbir je, nakon svega, porazan: pravomoćna presuda u aferi Hipodrom, USKOK i policija u Vodoopskrbi i oko krađe struje, uhićenja u samom vrhu i krugu stranke, svakodnevni kaos sa smećem i prometom te otvoreno pitanje tko financira bliske udruge. Točno je da Tomašević osobno (još) nije na optužnici, no prva presuda je već pala, uhićenja se nižu, a sve te ljude na njihova je mjesta postavila i nadzirala upravo njegova vlast.

Ali politika ne poznaje samo kaznenu odgovornost. Ona poznaje i onu drugu, težu za izbjeći, odgovornost za stanje na terenu, za ljude koje si postavio, za novac koji je nestao pod tvojom upravom. Po toj mjeri, slika Tomaševićeva Zagreba daleko je od „progresa” kakav je obećavan. Izvore navode Index.hr, HRT, Nacional, Telegram, Dnevnik i Faktograf.