Veličala Mladića, Liku zvala „okupiranom Krajinom“. Možemo! šuti

Dok Možemo! na Trgu digne veganski barjak brže nego trobojnicu, a na Liku šalje moralne komesare, društvene mreže donose drugu priču: Mirjana Malbaša na Facebooku oplakuje Ratka Mladića, Liku zove „okupiranom Krajinom“ i dijeli velikosrpski sadržaj. Ista osoba, tvrde mediji, javno se veže uz Možemo! – a 2025. na lokalnim izborima ime i prezime pojavljuju se u biračkom odboru „Sveta Klara“ iz redova Zagreb je naš!, koji danas formalno živi unutar Možemo!. Upit stranci: šutnja. Upit Tomaševiću: šutnja. To nije incident. To je test karaktera.

Genocidar kao sadržaj, Hrvatska kao „okupator“

Ratko Mladić pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Nije „kompleksan lik“. Nije „tragični general“. On je izvršitelj. Kad netko takvoga veliča, a Republiku Hrvatsku zove okupatorom „Krajine“, ne vodi kulturološku debatu – vodi rehabilitaciju projekta koji je 1991. i 1995. ubijao Hrvate. Lika nije „okupirana Krajina“. Lika je hrvatska. Tko to ne zna, ne pripada u birački odbor hrvatskog glavnog grada.

Kristina Tabak, glavna urednica Novena Croatica, javno je prozvala Tomislava Tomaševića: mediji danima love HDZ zbog stihova i lapsusa; kad podržavateljica Možemo! dijeli Mladića i velikosrpski spin – muk. „Niti slova!“ Tabak ne traži partijski lov. Traži minimum: ogradite se. Recite jesu li takvi stavovi spojivi s članstvom. Dina Dogan podijelila je poruku. Odgovor Vijećnice: tišina.

Birački odbor nije anegdota

Narod.hr postavio je Možemo! tri pitanja: je li Malbaša članica; je li formalno povezana (volonterka, donatorica, bivša članica biračkog odbora); kako komentiraju podršku genocidaru. Odgovora nema. U politici šutnja nije neutralnost. Šutnja je izbor. Kad aparat Možemo! godinama broji „antifašizam“ na jarbolima, a sad ne zna reći „ne“ kultu Mladića, antifašizam je kostim. Kostim se skida kad treba platiti cijenu – javnom ogradom.

Zagreb je naš! i Možemo! nisu „građanska platforma“ u vakuumu. Oni upravljaju glavnim gradom. Oni dijele milijune udrugama. Oni na Trgu biraju veganske barjake umjesto hrvatskih dok narod hoda za Liku. Ako u tom krugu živi netko tko Liku zove okupacijom, a Mladića svecem – to nije privatna Facebook-soba. To je javni skandal o tome tko smije bit blizu vlasti.

Dvostruki metar koji boli

Kerum. Dabro. Thompsonova pjesma. Desetina naslovnica. Isti medijski i politički krug koji živi od „razotkrivanja desnice“ sad gleda u pod kad se pojavi genocidar u feedu njihove podržavateljice. To nije novinarska greška. To je ideološki filter: zločin postoji samo kad ga treba pripisati „desnici“. Kad miruje u salonu Možemo! – nestaje.

Narodni Reporteri ne tvrde sudsku istinu o članstvu dok Možemo! ne odgovori. Tvrde ovo: dok god stranka ne demantira vezu i ne ogradi se od veličanja Mladića, hrvatska javnost ima pravo sumnjati. Sumnja nije mržnja. Sumnja je minimum nakon Domovinskog rata. Beograd istog vikenda nosi sliku Mladića uz Pride. Zagreb ne smije šutjeti kad se isti kult pojavi u feedu bliskom Možemo!.

Što Tomašević mora reći – danas

Jednostavno: ako je osoba povezana sa strankom – isključite je i ogradite se. Ako nije – kažite jasno, s dokumentima, ne s floskulom. Treća opcija, šutnja, čita se kao: genocidar nam je manji problem od PR-a. To nije „građanska Hrvatska“. To je kapitulacija pred relativizacijom.

Lika nije Krajina. Mladić nije ikona. Možemo! nije iznad odgovora. Narodni Reporteri stoje uz žrtve, uz istinu o Oluji i Banja Luci, i uz zahtjev koji Tabak nije smjela sama nositi: Tomaševiću, odgovori. Domovina nije tvoj festival. Domovina je crvena linija.

Zaključak

Skandal nije samo jedna Facebook-objava. Skandal je sustav koji veliča „vrijednosti“ dok šuti pred kultom genocidara. Suverenistička Hrvatska ne trguje sjećanjem. Možemo! ili se ograđuje – ili pokazuje tko mu je prioritet. Mi biramo grobove, ne njihove barjake.