Anušić: Srbija mora dobiti poruku. Medved: država je bila na Topčideru

Dok Beograd pokapa zločinca, Zagreb mora govoriti jasno — ili će Bruxelles opet pretvoriti genocid u „nijansu“. Ministar obrane Ivan Anušić poručio je da Srbija i dalje vodi politiku iz devedesetih. Nada se da će Europska komisija i partneri isporučiti politički račun. Zaključak je tvrđi od uobičajenog diplomatskog rječnika: „Srbija jednom za svagda mora dobiti poruku kako se treba ponašati“ i koje vrijednosti poštivati ako želi biti dio zapadnog svijeta.

To nije floskula za večernje vijesti. To je uvjet. Tko želi sjediti za stolom s Unijom, ne smije uz vojne počasti ispraćati čovjeka osuđenog za genocid. Tko želi partnerstvo, ne smije sinu predsjednika slati poruku kontinuiteta dok otac „ima obaveze s Uzbekistanom“.

Medved: država je bila tu — sve ostalo je retorika

Ministar branitelja Tomo Medved rekao je da je Beograd pokušao „retorički izbjeći“ činjenicu da je riječ o ispraćaju na državnoj razini. Od prvog trenutka pokazalo se suprotno. Na ceremoniji je „itekako bila prisutna država“ — dužnosnici, vojska, počasti. Prema Medvedu, Srbija nije nikad prihvatila svoju ulogu u zločinima. U ovom slučaju, kaže, vidimo u praksi da se ne odriče nositelja i provoditelja zločinačke ideologije.

To je ključna rečenica. Nije sporan obiteljski grob. Sporan je državni pečat na kultu. Sporna je vojska uz lijes. Sporni su ministri u povorci. Kad to spojite s navijačkim „Pravac Potočari“, dobijete politiku koja nije „osjećaj naroda“ — to je organizirana poruka.

Bruxelles i magla o „državnim počastima“

Glasnogovornica Europske komisije Paula Pinho izjavila je da je bio predviđen pogreb s državnim počastima, „ali to se nije dogodilo“. Nekoliko dana ranije povjerenica za proširenje Marta Kos otkazala je planirani posjet Beogradu. Soft jezik Komisije i otkazani posjet nisu ista težina. Jedno je signal. Drugo je izgovor kojim se vojska i ministri pretvaraju u „obiteljsku želju“.

Hrvatska je to već vidjela. Dok se u Bruxellesu broje „poglavlja“ i „reformski paketi“, na Balkanu se broje grobovi. Anušićeva poruka zato mora biti operativna: bez jasnog političkog računa nema normalizacije. Bez računa, Srbija čita šutnju kao zeleno svjetlo.

Što Zagreb mora tražiti

Prvo — usklađen jezik s BiH. Konaković prazni veleposlanstvo; Hrvatska ne smije biti „uravnotežena“ do samozaborava. Drugo — pritisak na EU da prekine dvostruki standard: unutar Unije veličanje genocida nije folklor, a na kandidatskom stolu odjednom jest. Treće — sjećanje kao politika, ne kao godišnja svijeća. Baćin, Ovčara, Škabrnja nisu muzejski eksponati dok Topčider diže kult.

Anušić i Medved govorili su ono što dio Europe ne želi čuti. Narodni Reporteri to ponavljaju bez uljepšavanja: Srbija mora dobiti poruku. Ako je ne dobije sada, dobit će je kasnije — skuplje i krvavije.

Marta Kos otkazala, Pinho ublažila — tko čita signal?

Otkazani posjet povjerenice za proširenje Marta Kos bio je jasan signal. Izjava glasnogovornice o tome da „nije bilo državnih počasti“ bila je pokušaj da se signal razvodni. Hrvatska mora inzistirati na činjenicama s terena: vojni protokol, ministri, masovni mimohod, kult u medijima. To nije siva zona. To je crvena linija.

Anušićeva rečenica o poruci „jednom za svagda“ vrijedi samo ako se pretvori u instrumente: usporavanje poglavlja, uvjetovanje sredstava, usklađivanje s BiH diplomatskim pritiskom. Bez instrumenata, poruka postaje tweet. Srbija te tweete već desetljećima arhivira i ignorira.

Medvedova dijagnoza — da se Srbija ne odriče nositelja zločinačke ideologije — mora ući u svaki brifing prema Bruxellesu. Dok Topčider diže kult, a Zagreb pamti Baćin, „uravnoteženost“ je samo drugi naziv za kukavičluk.

U isto vrijeme BiH smanjuje diplomatski otisak u Beogradu. Hrvatska ne smije zaostati u jeziku. Anušić i Medved dali su okvir; sada ga Vlada mora pretvoriti u usklađene note, brifinge prema EU i jasnu javnu liniju: veličanje Mladića nije unutarnja stvar Srbije. To je regionalna prijetnja sjećanju i miru.