6. rujna 1995.: Banja Luka. 18.434 izbjeglice, 1103 ubijena Hrvata, šutnja traje

Na današnji dan 1995. prihvatilište u Davoru kod Nove Gradiške već je brojalo 18.434 izbjeglice iz sjeverozapadne Bosne. Banja Luka nije bila bojište poput Vukovara. Bila je pogrom bez fronta: kucanje na vrata, pljačka, logori, palež crkava, plaćanje za pravo na bijeg. Dok Beograd danas iznosi lijes Ratka Mladića pod zastavom, Hrvatska mora reći brojke naglas — bez salonskog „svi su krivi“.

Od prijeratnih oko 220.000 Hrvata katolika na području današnje Republike Srpske ostalo je oko 12.000 — malo više od 5 posto. To nije „razmjena stanovništva“. To je rezultat projekta.

Briševo i brojke koje boli

Najveći zločin nad Hrvatima u BiH dogodio se 1992. u Briševu kraj Prijedora — bez ratnih djelovanja. Preko 70 ubijenih, oko 65 kuća spaljenih ili teško oštećenih, crkva uništena. Svjedoci opisuju mučenja, silovanja, prisiljavanje obitelji da gleda. Banjalučka biskupija bilježi 1103 ubijena Hrvata, od toga 614 civila — među njima sedam svećenika i jedna redovnica.

U 20 dana iz banjalučkog kraja protjerano je oko 20.000 Hrvata čamcima preko Save iz Srbca u Davor. Međunarodni Crveni križ sudjelovao je pod krinkom „spajanja obitelji“. Biskup Komarica to zove imenom: genocid za koji netko mora odgovarati. 80.000 Banjalučana — Hrvata i Bošnjaka — otišlo je. Srušeno je svih 16 džamija. U biskupiji 81 katolička crkva.

Mirni grad, brutalni režim

U Zagrebu, Splitu, Rijeci — gradovima bez rata na ulici — nasilje nad Srbima bilo je iznimka, ne sustav. U Banja Luci i Prijedoru, izvan bojišta, sustav je bio pravilo. Više od 400 civilnih žrtava Bošnjaka i Hrvata u gradu i na prisilnom radu. Usporedbe s „Olujom“ salon voli — jer mu treba simetrija. Brojke je odbijaju.

Dan nakon Oluje i hrvatske pobjede, pogrom nad preostalim nesrbima u banjalučkoj regiji dobio je završni val. „Dogovor“ o „nesmetanom odlasku“ potpisali su Koljević i predstavnica Crvenog križa. To nije humanitarni koridor. To je pečat na etničko čišćenje.

Od Mladića do lažne ekvivalencije

Danas fasade u Banja Luci nose grafite Karadžića i Mladića. Spomenici Draži. UEFA kažnjava Zvezdu zbog transparenata. Dubrovnik gasi dozvole radnicima koji slave genocidara. Zurovec na HRT-u kaže: ludnica na otvorenom, rehabilitirani četnik. Možemo! i Documenta u tom trenutku rado traže „nijanse“ — ili šute.

Narodni Reporteri ne kupuju teologiju balansa. Mladić nije „tip s 90-ih“. On je izvršitelj projekta. Banja Luka 6. rujna 1995. nije fusnota. To je dokaz što se dogodi kad granica i pamćenje padnu. Tko danas relativizira poštovanje zločincu, relativizira i Vukovar, Škabrnju, Ovčaru — i Briševo.

Zaključak

18.434 u Davoru. 1103 ubijenih. 5 posto preostalih. To su brojke, ne mit. Dok Europa debatirа o „kompleksnosti Balkana“, Hrvatska mora držati jednostavnost: žrtva nije agresor, a šutnja nije mudrost. Na današnji dan pamtimo Banja Luku — da sutra netko ne proda sjećanje za salonski aplauz.