Zafranović na plakat „Djece Kozare“ stavlja Hrvate iz El Shatta — pa ih „ukrašava“ bodljikavom žicom

Beogradski FEST u listopadu otvara film Lordana Zafranovića o „Djeci Kozare“. Već plakat govori više od tri sata propagande: na njemu nije kozaračka djeca, nego hrvatska obitelj Ivičević iz Drvenika, snimljena 1944. u savezničkom izbjegličkom kampu El Shatt u Egiptu — a onda „umjetnički“ oplemenjena bodljikavom žicom.

To nije greška dizajnera. To je metoda. Uzmeš tuđu nesreću, izvučeš je iz konteksta, dodaš rekvizit logora i dobiješ emotivni dokaz da je Hrvatska vječni krivac. Istu fotografiju objavio je Gradski muzej Makarska u monografiji Velimira Urlića o makarskim primorcima u zbjegu 1943.–1946. Sad ju je filmska ekipa preodjela u jugoslavenski pamflet.

El Shatt nije Jasenovac — i zato im smeta istina

El Shatt bio je zbjeg Dalmatinaca koji su pred njemačkom ofenzivom nakon kapitulacije Italije krenuli prema saveznicima. Tamo su Hrvati čekali kraj rata, bolovali, umirali od bolesti, rađali djecu. To je hrvatska drama izbjeglištva — ne ustaški sabirni logor. Staviti te ljude na plakat filma o Kozari i obaviti ih bodljikavom žicom znači ukrasti tu memoriju i pretvoriti je u oružje protiv vlastitog naroda.

Ironija je još deblja: sam Zafranović, rođen 1944. na Šolti, prve je godine života proveo upravo u El Shattu. Sada tu istu vizualnu baštinu koristi da bi Hrvatsku, a ne totalitarne režime 20. stoljeća, držao na stupnju srama.

Vukelić: dječje žrtve kao moralni štit

Povjesničarka s Fakulteta hrvatskih studija Vlatka Vukelić reže bez anestezije. Instrumentalizacija dječjih žrtava, kaže, postaje moralni štit: tko postavi pitanje o brojkama, kontekstima ili jugoslavenskim konstrukcijama, odmah je „bezosjećajni ustaša“. Tim se štitom godinama branila i laž o „dječjem logoru“ u Sisku — mjestu koje je, prema njezinu istraživanju, bilo prihvatilište, a ne tvornica smrti iz partizanskog udžbenika.

Rizici su višestruki. Patnja se banalizira. Sjećanje postaje oružje. Selektivni moral kaže: „naši“ su uvijek žrtve, „njihovi“ zločinci. Huškački ton prepoznaje se po riječima koje protivnika pretvaraju u zvijer — i po odbijanju svake korekcije kao „neprijateljske propagande“.

Što se zaista dogodilo na Kozari

Ofenziva na Kozari 1942. bila je prije svega njemačka vojna operacija u kojoj su sudjelovale i snage NDH, podsjećaju ozbiljni povjesničari. Deseci tisuća civila deportirani su na rad i u sabirne logore; djeca su masovno umirala od epidemija i iscrpljenosti. Istodobno su tisuće spašene kroz akciju Diane Budisavljević, Hrvatskog Crvenog križa i Caritasa — činjenica koju jugoslavenska škola pamćenja redovito briše jer kvari crno-bijelu shemu.

Netko tko danas radi film o toj tragediji ima moralnu obvezu prema istini. Umjesto toga dobivamo plakat koji krivotvori tko je na fotografiji — i zašto.

Zašto Beograd, zašto baš sad

Film u listopadu otvara FEST u Beogradu. Poruka je jasna publici kojoj treba stalno gorivo antihrvatskog narativa: Hrvatska kao metafizički zločinac, Srbija kao vječna žrtva. Dok u Beogradu ratne zločince još nose na rukama, a Hrvatsku uče o „genocidnosti“, plakat s hrvatskom djecom u lažnoj žici savršeno sjeda u tu industriju mržnje.

Hrvatska ne treba poricati ničiju patnju. Treba odbiti krađu vlastite. El Shatt je naša priča. Kozara ima svoju. Miješati ih bodljikavom žicom nije umjetnost — nego falsifikat s pečatom festivala.

Što dalje

Makarski muzej, obitelj Ivičević i hrvatska javnost imaju pravo tražiti uklanjanje krivotvorine s promidžbe. Državne institucije kulture imaju dužnost reći da se hrvatski zbjeg ne smije koristiti kao rekvizit tuđe optužnice. A gledatelji — da razlikuju film od pamfleta.

Dok god se dječjim licima iz El Shatta crta žica koju nisu nosili, Hrvatska nije dužna šutjeti „radi mira“. Mir bez istine samo je nastavak jugoslavenske laži drugim sredstvima.

Što plakat čini mozgu gledatelja

Propaganda ne treba dokazati da je obitelj Ivičević bila na Kozari. Dovoljno je da gledatelj osjeti da jest. Bodljikava žica radi kao kratki spoj: oko vidi logorski rekvizit, emocija preskače činjenice, a autorski komentar onda samo potvrdi unaprijed naručeni zaključak o „genocidnoj“ Hrvatskoj. Zato je ovo opasnije od lošeg filma. To je vizualni falsifikat koji ulazi u festivalni krug i postaje „dokaz“ u medijima koji neće provjeriti Makarsku monografiju.

Hrvatska kulturna politika godinama trpi da joj se povijest piše u Beogradu i Bruxellesu. El Shatt je podsjetnik da imamo vlastiti arhiv — i da ga netko drugi može ukrasti u tri Photoshop sloja. Dok se to ne kazni reputacijski, plakati će stizati i dalje.