Fuchs najavio mirovinu: 4329 prvašića s odgodom. Tko odlučuje o djetetu?

Ministar znanosti, obrazovanja i mladih Radovan Fuchs (73) poručio je ono što političari rijetko kažu naglas: nakon ovog mandata ide u mirovinu. U istoj izjavi osvrnuo se na podatak da je više od četiri tisuće djece dobilo odgodu upisa u prvi razred — i upozorio da zrelost za školu ne procjenjuju roditelji „od oka“, nego struka.

Brojka je jasna: 4329 prvašića s odgođenim početkom, uglavnom na zahtjev roditelja. Iza nje stoji napetost koju ideolozi vole zloupotrijebiti: tko odlučuje o djetetu — obitelj ili država?

Mirovina nakon mandata

Fuchs nije junior na početku karijere. Sedamdeset i tri godine u ministarskoj fotelji samo po sebi otvara pitanje kontinuiteta obrazovne politike. Najava umirovljenja skida dio spekulacija i stavlja fokus natrag na sadržaj: kurikulum, učitelje, upise, disciplinи u učionici.

Hrvatska škola ne treba još jedan salon-eksperiment. Treba mir, standarde i roditelje koji su partneri, ne klijenti birokracije.

4329 odgoda — što brojka znači

Odgođeni upis nije skandal po sebi. Dio djece doista treba godinu više. Problem nastaje kad sustav gubi mjeru: kad se odgoda pretvori u trend, a stručna procjena u formalnost. Fuchs inzistira na struci. To je razumna crta — uz uvjet da struka služi djetetu, ne ideologiji.

Roditelj poznaje dijete. Učitelj i pedagog poznaju razred. Država postavlja okvir. Kad bilo koja strana uzme monopol, dijete gubi.

Obitelj nije neprijatelj

Možemo! dugoročno sanja školu kao produženu ruku svjetonazora: rodne teorije, aktivistički priručnici, sumnja prema „konzervativnom“ roditelju. U tom modelu odgoda i upis nisu razvojna odluka — nego poluga kontrole.

Suverenistički odgovor nije anarhija „samo roditelj zna sve“. Odgovor je hijerarhija: obitelj prva, škola druga, ideologija nigdje. Fuchsova najava odlaska ne mijenja tu crtu. Mijenja samo tko će je idući mandat braniti ili razvodniti.

Što Hrvatska treba od obrazovanja

Manje reformskih floskula, više čitanja, matematike, discipline i nacionalnog kanona. Manje aktivističkih radionica, više učitelja koji smiju voditi razred. Manje panike oko „uključivosti“, više rezultata na međunarodnim ljestvicama.

4329 odgoda treba pratiti kao indikator — ne kao plakat. Ako broj raste bez jasnog stručnog razloga, sustav škripi. Ako je stabilan i obrazložen, to je fleksibilnost, ne kaos.

Zaključak

Fuchs ide prema mirovini. Djeca idu prema školi — neka na vrijeme, tko je spreman; neka godinu kasnije, kome struka kaže. Hrvatska ne smije prepustiti učionicu Možemo!-laboratoriju. Obitelj, standard, red. To je kurikulum koji ne zastarijeva.