Šerbedžija o „svojoj Lici“. Na spomen Hrvatske odmahnuo rukom

Rade Šerbedžija jedan je od stotina poznatih – mahom bliskih ljevici – koji su javno stali uz inicijativu „Gospić je naš dom“. Dio je to pokušaja da se apolitični građanski bijes pretvori u stranački plac. U Briefingu Jutarnjeg lista glumac je opet pokazao cijenu te podrške: Liku voli izgovoriti. Hrvatsku – odmahivanjem ruke.

„Rodila me moja Lika“ – Hrvatska kao smetnja

„Ja sam Srbin iz Hrvatske, iz Like, a ako nacionalisti imaju nešto protiv moje majke, oca i djedova, odgovaram im da me nisu samo oni rodili. Rodio me je Velebit, Krbavsko polje, ove šume, rodila me moja Lika,“ poručio je. Novinar Boris Orešić dodao je: „I vaša Hrvatska,“ očekujući potvrdu. Šerbedžija nije odgovorio riječju. Odgovorio je mimikom i odmahivanjem – slikovito sažet odnos prema Republici Hrvatskoj. Kadar je oko 9:45 snimke; odmahivanje dvadesetak sekundi kasnije.

To nije lapsus. To je kontinuitet. Čovjek čije projekte obilato hrani hrvatski proračun i sponzori – Ulysses, Brijuni, javni novac – opet bira Liku kao pejzaž bez države. Pejzaž je lijep. Država mu smeta.

Lešinarenje i brend

Ljevica je htjela Hoda za Liku kao miting. Mediji, stranke, „poznati“. Nije im pošlo za rukom do kraja – narod je nosio trobojnice, a ne njihov scenario. Šerbedžijin Briefing dio je istog napora: prikačiti se boli, zadržati jugoslavenski okvir, smanjiti Hrvatsku na neugodnu napomenu.

Možemo! i salon vole takve zvijezde jer im daju kulturni kredit. Kredit se plaća prijezirom prema RH. Dok Thompson skuplja ekspresne kazne, Šerbedžija skuplja minute u Jutarnjem. Prioriteti su jasni.

Lika nije rekvizit

Lika treba sanaciju, kamione, rokove – ne glumački monolog o Velebitu bez Hrvatske. Tko voli Liku, ne odmahuje na spomen države u kojoj ta Lika jest. Tko voli samo pejzaž, voli dekor. Narodni Reporteri razdvajaju: podrška Gospiću da; pretvaranje Like u antihrvatsku pozornicu – ne.

Javni novac, privatni prijezir

Pitanje financiranja Ulyssesa i sličnih projekata nije zavist. To je odgovornost: smije li država hraniti kulturni brend koji na spomen njezina imena odmahuje? Smije li Lika biti pejzaž za intervju, a Hrvatska smetnja u rečenici? Narodni Reporteri kažu ne. Umjetnost nije alibi za ponižavanje Domovine – pogotovo ne iz fotelje koju Domovina plaća.

U tjednu Hoda za Liku taj kadar nije sporedan. On pokazuje zašto je ljevica htjela preuzeti prosvjed: da Lika postane njihova priča bez hrvatske trobojnice. Šerbedžija je to potvrdio bez riječi. Odmahivanje je dovoljno.

Zaključak

Odmahivanje rukom traje sekundu. Poruka traje dulje. Hrvatska financira, Lika boli, glumac bira. Suverenistička javnost vidi. I bira drugačije: Domovinu bez isprike, Liku bez jugoslavenskog filtera, poznate bez blanko čeka.