Šerbedžija: „moja Lika“. Na „vaša Hrvatska“ samo odmahne rukom

Rade Šerbedžija voli Liku kad treba kamera. Manje voli riječ Hrvatska. U Briefingu Jutarnjeg lista — gostovanje koje Narod.hr secira — kaže da ga je rodio Velebit, Krbavsko polje, šume, „moja Lika“. Novinar Boris Orešić doda: „I vaša Hrvatska.“ Odgovor? Ništa. Mimika. Odmahivanje rukom. Dvadeset sekundi koje kažu više od tisuću statusa.

Zvijezda ljevice na tuđem hodu

Šerbedžija je među stotinama poznatih — mahom bliskih ljevici — koji su dali podršku inicijativi „Gospić je naš dom“. Narodni Reporteri stoje uz Ličane i zahtjev za čišćenjem. Ne stojimo uz pokušaj da se apolitični bijes pretvori u salon. Dok Možemo! i SDP love kameru, glumac s jugoslavenskim stavovima postaje maskota. Lika treba kamione. Dobila je i gestu prijezira prema državi koja te kamione plaća.

Javni novac, privatni prijezir

Isti čovjek čije projekte — Ulysses i ostalo — RH obilato financira, isti čovjek odmahuje Hrvatskoj. To nije „umjetnička sloboda“. To je račun. Porezni obveznik plaća scenu. Scena plaća prezir. Narod.hr godinama pita tko financira, tko sponzorira, tko dijeli Brijune. Pitanje ostaje: zašto država hrani one koji je tretiraju kao neugodnu fusnotu?

„Ja sam Srbin iz Hrvatske, iz Like…“ — pa onda tišina na riječ Hrvatska. Identitet je biran. Domovina je opcionalna. U zemlji koja je preživjela agresiju, to nije šarm. To je politički gest.

Lika nije rekvizit

Lika nije scenografija za Briefing. Lika su ljudi koji piju vodu i broje tone. Tko kaže „moja Lika“ a odbija „moja Hrvatska“, koristi zavičaj kao štit. Suverenističko čitanje jednostavno: voliš kraj — voliš i državu koja taj kraj brani. Inače voliš kulise.

Salon će vikati da je ovo „hajka na umjetnika“. Nije. Ovo je zapis gesta. Kamera je snimila. Narod je vidio. Tko i dalje diže Šerbedžiju kao moralni kompas Hoda za Liku, ne digne Liku — digne ideologiju.

Što slijedi

Neka glumi. Neka putuje. Neka prima aplauze. Neka prestane biti učitelj Domovine. I neka Ministarstvo kulture i lokalne blagajne prestanu glumiti da je svaki euro „investicija u kulturu“ kad se uzvraća odmahivanjem. Kulturna politika nije milostinja za prijezir.

Koordinirana maskota

Narod.hr bilježi obrazac: lijevi mediji, stranke i javne osobe pokušavaju politički „preuzeti“ prosvjed iz ruku građanske inicijative. Nisu uspjeli do kraja — narod je nosio hrvatske zastave, ne partijske. Ali do zadnjeg su pokušavali. Šerbedžija u Briefingu nije slučajni gost. On je pečat: „vidite, i mi smo tu“. Pečat koji odmahuje Hrvatskoj dok limeni Liku.

Ista ljevica koja viče na Thompsona kao na zlo, isti krug diže glumca koji neće izgovoriti riječ Hrvatska bez mimike prijezira. Dvostruki metar nije bug. To je feature. Domoljubni simboli — problem. Jugoslavenski sentiment — šarm. Narod to više ne kupuje. Zato Hod za Liku nije postao njihov. Zato ostaje naš.

Poruka redakcije jednostavna: Lika je Hrvatska. Tko voli Liku, voli Hrvatsku. Tko odmahuje, neka odmahuje i od javnog novca. Kulturna blagajna nije dužna financirati prezir.

Šerbedžija kaže da ga nacionalisti neće poučavati o majci i ocu. Neka. Nitko mu ne dira majku. Diramo gestu: Lika da, Hrvatska ne. U državi koja je 1991. branila i Liku, ta gest nije poetika. To je politički odabir. Odabir se smije kritizirati. Kritika nije „govor mržnje“. Kritika je novinarstvo.

Dok ljevica traži da sportaši „budu na Trgu“, isti krug diže glumca koji Trg koristi kao pozornicu, a državu kao smetnju. Narodni Reporteri ne traže da Šerbedžija viče „živjela Hrvatska“. Tražimo da prestane biti moralni kompas onih koji Hrvatsku tretiraju kao problem. Lika zaslužuje bolje maskote — one koje ne odmahuju.

Zaključak

Velebit. Krbava. Odmahivanje. Narodni Reporteri biraju Liku unutar Hrvatske — ne Liku protiv nje. Tko drugačije, neka barem ne drži lekcije s Trga.

Izvor: Narod.hr / Briefing Jutarnjeg lista, 4. 9. 2026.