TRAGEDIJA KOJU NIKAD NEĆEMO ZABORAVITI - DAN KADA JE KOSTA UBIO DJECU

Teškoće prolaska kroz mjesto gdje se dogodila tragedija, gdje je Kosta ubio devet nedužne djece i njihovog zaštitara, ostaju nezaboravne za sve koji su tu bili ili čuli za ovaj strašan događaj. Taj dan će zauvijek biti zapisan u našoj povijesti kao jedan od najtamnijih trenutaka kroz koji je prošla naša Hrvatska. Tisuće ljudi je dotaknulo ovo zlo koje se dogodilo, a boli i tuga do danas se ne mogu u potpunosti izliječiti. Hrvatska je izgubila dio svoje duše tog strašnog dana, a mi kao narod moramo se suočiti s tom boli i iz nje izvući snagu da se više nikada tako nešto ne dogodi.

Nevine dječje duše koje su otišle taj dan zaslužuju našu večitu uspomenu i poštovanje. Nisu mogla kontrolirati svoje sudbine, nisu mogla bježati od monstruoznog čina koji je činio jedan čovjek obuzet zlom. Zaštitar koji je dao život pokušavajući spasiti djecu treba biti dio naše kolektivne memorije kao heroj. Njegov čin samoljublja i požrtvovanosti trebao bi biti inspiracija za sve nas da se ponašamo dostojno i da čuvamo jedni druge, posebno najslabije i najranjivije članove našeg društva - našu djecu.

Ovakve tragedije otkrivaju pukotine u sustavu zaštite, u načinu na koji se mentalnih poremećaja obrađuje i kako se osobe opasne za javnost nadziru i sprječavaju u svojim zloćudnim pokušajima. Trebamo se pitati - što je pošlo po zlu? Kako je bilo moguće da jedan čovjek izvrši takvo zvjerstvo? Postoje li znakovi koje smo propustili? Jesu li institucije koje trebaju štititi našu djecu i građane ispunile svoje dužnosti? Ova pitanja nemaju laka odgovora, ali trebamo biti iskreni u našoj analizi i spremni na promjene.

Hrvatsko društvo, kao i sve civilizacije pred nekadašnjim tragedijama, mora proći kroz proces tuge, razumijevanja i konačno - kroz obnovu. Dolina suza kroz koju prolazimo nije valjana samo za one koji su izgubili najbliže, već za sve nas koji dijelimo istu zemlju, istu vjeru i istu budućnost. Kada umre dijete u našoj domovini, dio nas svih ide s njim. Kad god pasmo naše djece - čini se to kao da pasmo dio samih sebe.

Važno je da se sjećamo imena svake djece koja je izgubljena tog dana, da čuvamo njihove uspomene žive i da im dajemo prostora u našim srcima. Trebali bi biti dio naše školske nastave, dio razgovora koje vodimo s našom djecom kako bi znali da su bili ovdje, da su bili dio naše povijesti i da ih nikada nećemo zaboraviti koliko god vremena prošlo.

Ilustracija: AI

Mjesto gdje se dogodila tragedija postaje svetinja, mjesto hodočašća, mjesto gdje dolaze tužni stanovnici da mole, da plaču i da se sjete. Procjeđivanje kroz tu oblast gotovo je neizdrživo za mnoge - vidim kako prolaznici sakupljaju snagu, kako se mole, kako šapću molitve za mirne duše djece koja više nisu među nama. Ta mjesta koja su oblikovana boli čuvaju svjedočanstvo o onome što se dogodilo i zašto moramo biti čuvari jedni drugih.

Hrvatsko pravo i institucije trebale bi osigurati da se ovakve tragedije sprječavaju kroz bolji nadzor mentalnog zdravlja, kroz jaču zaštitu u ustanovama i kroz komunikaciju između službi koje su dužne štititi ljude. Bez obzira kakvi su bili razlozi koji su doveli do ovoga čina, nije ni jedno nezaboravni dio - ali je važno da naučimo iz toga, da se poboljšamo i da postanemo bolji kao društvo.

Duhovni oporavljač Hrvatske trebao bi biti povratak k našim temeljnim vrijednostima - vjeri, porodici, zajednici i zajedničkoj odgovornosti jedni prema drugima. Kada imamo tugu ovako duboku, ostaje nam samo da se primijenimo vjeri da nema odgovora na mnoga pitanja, ali da postoji milost, iscjeljenje i nada kroz vjerovanje i kroz međusobnu podršku.

Svaki hrvatski otac i majka koji čuva djecu trebao bi znati da se nalazi dio tog tereta tugu tog dana - jer su to njihova djeca koju su svi izgubili. Trebao bi nas biti sve više kroz vrijeme, trebali bi biti dio razgovora na blagdanskim stolovima, trebali bi biti dio naših molbi pred ključem, trebali bi biti okidač za osnaženje naših zajednica i za stvaranje svijeta gdje je manje patnje, manje zla, i više ljubavi.

Čuvajmo uspomene na tu djecu i zaštitara zauvijek, čuvajmo bliskog nama, čuvajmo svoje zajednice, i neka nikada više ne dozvolimo da se tako nešto dogodi. To je naša dužnost prema onima koji više nisu ovdje, prema onima koji žele živjeti mirno, i prema budućnosti koju trebamo stvoriti - budućnosti puna vjere, nada i ljubavi.