Kemijski WC-i na Trgu bana Jelačića, i to na mjestu prosinačkih žrtava: fotografija zapalila mreže

Prizor s glavnoga zagrebačkog trga u kratkom je roku obišao društvene mreže: dva plava prijenosna kemijska zahoda, ograđena metalnom barijerom, postavljena tik uz podnožje spomenika banu Jelačiću, u samom srcu Trga bana Jelačića. Mnogima to samo po sebi nije bila lijepa slika. No prava je reakcija stigla zbog onoga što se na tom mjestu dogodilo prije više od stoljeća.

Što se dogodilo na tom trgu

Trg bana Jelačića mjesto je prosinačkih žrtava. Dana 5. prosinca 1918. pripadnici hrvatskog domobranstva, 25. i 53. pukovnije, zajedno s građanima prosvjedovali su protiv uvlačenja Hrvatske u novostvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, i to bez pitanja i suglasnosti hrvatskoga naroda. Prosvjed je krvavo ugušen: prema povijesnim izvorima, po zapovijedi tadašnjeg zagrebačkog policijskog povjerenika Grge Anđelinovića na kućama oko trga bili su razmješteni naoružani ljudi koji su otvorili vatru na okupljene.

Prema službenom izvještaju, poginulo je 13 osoba, od toga devet vojnika, a sedamnaest je ranjeno; u hrvatskoj se memoriji taj događaj pamti kao jedan od prvih krvavih računa nove države. Kako se često znalo reći, Jugoslavija je počela živjeti na grobovima Hrvata koji su tražili tek toliko da se njihova volja pita.

Sjećanje svedeno na pločicu

A kako Hrvatska danas čuva to sjećanje? Vrlo skromno. Dok spomenik banu Jelačiću ponosno stoji u sredini trga, prosinačke žrtve obilježene su tek malenom pločom na rubu trga, kraj Jurišićeve ulice, koju većina prolaznika nikad ni ne primijeti. Dostojnog spomenika na samom trgu nema. (Oko povijesti tog obilježja kruže i netočne tvrdnje koje su provjeravatelji činjenica ispravljali, no činjenica ostaje da danas na trgu nema primjerenog spomen-obilježja.)

Dvostruki aršin sjećanja

I tu se otvara neugodno pitanje. Kad bi kemijski zahodi osvanuli na nekom drugom, „ispravnom" mjestu sjećanja, vjerojatno bi se digla velika halabuka. No ovdje, na mjestu gdje su Hrvati ubijeni jer su htjeli sami odlučivati o svojoj sudbini, prostora je i za ogradu i za dva plava WC-a, dok se sama uspomena stišće u pločicu na uglu. Ne radi se o tome da grad nema pravo postaviti nužnike za neku manifestaciju. Radi se o tome koliko lako zaboravimo što se pod tim nogama dogodilo, i koliko je naše sjećanje, ovisno o tome tko su žrtve, sklono dvostrukom aršinu.

Tekst se temelji na fotografiji koja kruži društvenim mrežama te na povijesnim izvorima o prosinačkim žrtvama iz 1918. Namjerno ne prenosimo nepotvrđene osobne optužbe koje se uz ovu temu ponekad šire na mrežama.