Milanović u Splitu: brodove za HRM doma, „na sreću ne sudjelujemo i bogami nećemo“

Predsjednik Zoran Milanović u Splitu je, na obilježavanju Dana Hrvatske ratne mornarice i 35. obljetnice utemeljenja HRM-a, spojio dvije poruke koje Narodni Reporteri drže nacionalnim interesom. Prva: brodove za mornaricu graditi u hrvatskim brodogradilištima. Druga: hrvatski vojnici na aktualnim bojištima ne sudjeluju i neće sudjelovati. Govor je održan u vojarni Admiral flote Sveto Letica-Barba u petak, 18. rujna 2026. Večernji list i Riportal prenose istu odrješitu formulaciju o ratu i miru.

To nije svečani folklor. To je suverenistička linija: flota koja se gradi kod kuće i vojska koja se ne troši na tuđim bojištima. Jadran, škverovi i mir za hrvatske vojnike idu zajedno.

„Na sreću ne sudjelujemo i bogami nećemo“

Govoreći o nabavi složenih sustava i o lekcijama s aktualnih ratišta, Milanović je bio jasan. Za razliku od tenka, koji je potreba (pitanje je kako i s kakvom zaštitom), stanje na bojištima daje odgovore „s obzirom na stanje na ratištima na kojima ne sudjelujemo, na sreću, i bogami nećemo sudjelovati.“ Večernji list naslovom ističe upravo tu rečenicu: na sreću ne sudjelujemo i bogami nećemo sudjelovati.

Za Hrvatsku je to strategija opstanka. Malena zemlja s dugom obalom ne smije igrati velike ratove tuđih sila. Mora čuvati svoje ljude, svoje more i svoje industrije. Poruka „nećemo“ nije izolacionizam. To je odbijanje da se hrvatski vojnici troše kao jeftin kontingent na frontama koje nisu obrana Hrvatske. U vremenu u kojem se Europa navikava na jezik eskalacije i novih paketa oružja, ta jasnoća ima težinu. Mir nije slabost. Mir je interes.

Omiš i Umag: dva broda u 11 godina

Milanović je podsjetio na inventar. Brod Omiš isplovio je 2019., zatim Umag. „I to je to. To je sve što je Hrvatska ratna mornarica dobila u zadnjih jedanaest godina. To je uopće deplasirano nazvati nedovoljnim, to je ništa.“ Ta rečenica boli jer je točna. Dva broda u više od desetljeća nisu modernizacija. To je stagnacija.

Posebno je upozorio na korvete. „Pričamo već duže vremena o jednoj, pa o dvije hrvatske korvete. Zadnjih osam mjeseci o tome se ne govori ništa, ne radi se ništa. Razumjet ću i ako nema novca, ali vrijeme je da se tome vratimo.“ Kad se nabavljaju složeni sustavi, odluka je dugoročno obvezujuća. Zato mora biti smislena i, koliko je moguće, vezana uz hrvatski rad.

Domaća brodogradnja kao imperativ

„Vrijeme je da se vratimo i postavimo imperativ da se brodovi, koliko je moguće, grade na hrvatskim navozima i brodogradilištima“, poručio je Milanović. Znanja zbog kojih se nekada, kako je slikovito rekao, u Veneciji išlo na vješala, nešto su čega se Hrvatska ne smije odreći. Brodogradnja zapošljava, drži lanac dobavljača i čuva kompetencije koje se ne kupuju kad zatrebaju u krizi.

Pozvao je one koji odlučuju o novcu da konačno krenu u realizaciju barem nekih projekata koji već stoje u dokumentima najviših tijela. „Mornarica, koja je u hrvatskom identitetu i tradiciji, nije dobila ništa.“ Brod je, dodao je, i ambasador: predstavlja državu i na moru je gotovo cijele godine. Ambasador na moru treba imati adresu u hrvatskom škveru.

Mir, more, škverovi

Nakon Splita logično je pratiti konkretne natječaje i domaći udio u projektima za HRM. Ako se apel pretvori u ugovore s hrvatskim radom, škverovi žive. Ako ostane na govoru, ostaje inventar od dva broda. Paralelno ostaje strateška crta koju Večernji i Riportal bilježe istim rječnikom: Hrvatska na aktualnim bojištima ne sudjeluje i neće sudjelovati. Mornarica da, avanturizam ne.

Narodni Reporteri podržavaju obje poruke: domaću brodogradnju za HRM i odbijanje sudjelovanja na tuđim ratištima. To je politika koja čuva hrvatske živote, hrvatsko more i hrvatska radna mjesta. Split je to rekao jasno. Sada treba ugovore i dosljednost mira, ne samo aplauze.

Izvori: Večernji list (18.9.2026.); Riportal / Net.hr (18.9.2026.); govor u Splitu.